Lagano su se okretali kotači mog bicikla, hop-cup i našla
sam iznad Jelenovca. Sekundu sam zastala i pogledala prema dolje. Tisuću svjetala,
manjih i većih u noći krasilo je, kao kuglice jelku, veliki grad. Milijun
sudbina diše tamo dolje, čekaju da im nešto krene pa da život napokon počne, a
život se događa neprekinuto, sad i ovdje.
Iritirajuće je kako ljudi uvijek nešto čekaju. Da nađu
pravog partnera, da dobiju bolji posao, da smršave, da kupe auto pa će onda sve
biti dobar temelj za početak života. Nevjerojatno je kako ljudi sami uvjetuju
svoje stanje uma birajući ono što ih navodno jedino može učiniti sretnima.
Ukoliko tome nije tako, ishod je nezadovoljstvo pa opet čekanje.
Poznata stara izreka „Tko čeka taj i dočeka“ lako bi se mogla
preformulirati u malo moderniju „Tko čeka taj se i načeka“! Nikako ne bih
htjela da me se krivo doživi, apsolutno vjerujem u polagano uspinjanje prema
uspjehu bilo privatnom bilo poslovnom, ali sam i zagovaratelj doživljavanja
sadašnjeg trenutka na putu do onoga što nas čeka sutra s obzirom da „danas“
sudjeluje u izgradnji „sutra“.
Sve ono što bazično tvori čovjeka, njegova nutrina, stavovi
i ine konotacije kreiraju naše generalno životno raspoloženje s kojim, ruku pod
ruku, kročimo kroz život i na taj način ga nosimo u svaki idući dan. Ukoliko sami
sebi stavljamo mentalne barijere to isto životno raspoloženje neprestano
uvjetujemo.
-Opusti se!- često su mi govorili. Nisam imala pojma što to
točno znači. Da malo odspavam ili da se puno smijem? Da zatvorim oči i mirujem?
Nakon kilograma i kilograma analiza, koje često znaju biti
paralize, pokušaja da uvijek napravim
sve u pravom trenutku, na pravom mjestu i sl. nepotrebnih stresova uma, napokon
sam se opustila.
Otpustila sam čekanje i prihvatila posjedovanje. Pri tome
mislim na posjedovanje života, ovoga koji sad i ovdje nudi, osim nade u sutra i
gledanje u danas.
Na mom putu natrag nešto brže su se vrtjeli kotači mog
bicikla zahvaljujući dragim partnerima - nizbrdici i laganom zagrebačkom vjetru
koji me pogurao. Ilica je bila prazna, samo noć, jedan ulični svirač i ja.
Čak
ni noćnog tramvaja nije bilo da naruši čarobne zvukove violine po kojoj je
svirao stariji čovjek. Nikako ne smijem izostaviti ugodnu tišinu na nasipu
kojim sam prošla, tek toliko da podsjetim Savu da je nisam zaboravila.
I sadašnji trenutak postane prošli, prava je šteta što ga neki ljudi nikad ne osvijeste!
(Z.Ć.)
16. 7. 2012.