Odgovorni
dužnosnici koji nastoje zaustaviti širenje HIV-a bore se s pitanjima “što ako”,
koja postavljaju milijuni ljudi u vremenskom rasponu koje se mjeri
desetljećima.
Stoga im je
potreban neki način da se predvidi utjecaj mnogih potencijalnih intervencija,
samih ili u kombinacijama. U dva rada predstavljena na ovogodišnjoj konferenciji
Međunarodnog udruženja za AIDS u Washingtonu, Brandon Marshall, docent
epidemiologije na američkom Sveučilištu Brown, predstavlja računalni program
kalibriran za modeliranje točnog širenja HIV-a u New Yorku tijekom više od
deset godina i sposoban za specifična predviđanja o budućnosti širenja
epidemije prema različitim scenarijima intervencije.
“On odražava ono što je viđeno u stvarnom svijetu”, rekao je Marshall. “Ono što
mi pokušavamo učiniti jest identificirati idealnu kombinaciju intervencija kako
bi se smanjila epidemija HIV-a, najviše kod ovisnika o drogama koji koriste
injekcije.”
Marshall
tako predviđa da će bez promjene aktualnih programa u New Yorku stopa infekcije
među ovisnicima o ubrizgavanju biti 2,1 na tisuću u 2040. godini. Širenje
testiranja na HIV spustilo bi stopu za samo 12% na 1,9 na tisuću. Povećanje
liječenja od droga smanjit će stopu 26% na 1,6 na tisuću. Pružanje ranije
antiretrovirusne terapije dovelo bi do pada stope za 45% na 1,2 na tisuću.
Širenje programa zamijene igala smanjilo bi stopu 34% na 1,4 na tisuću. Ono što
je najvažnije, provođenje svih četiriju aktivnosti smanjit će stopu za više od
60%, na 0,8 na tisuću.
“Ovi
rezultati pokazuju da se odmah mora odrediti sveobuhvatan skup dokazanih
intervencija, ako želimo značajno smanjiti širenje HIV-a među ovisnicima o
drogi”, rekao je Marshall.
Model je
jedinstven po tome što stvara virtualnu stvarnost od 150 tisuća “agenata”, što
je programski izraz za simuliranog pojedinca, koji u slučaju ovog modela
koriste droge i imaju seksualne aktivnosti poput stvarnih ljudi.
Poput likova u ozbiljnim videoigrama agenti se nalaze u svijetu kojim
upravljaju biološka pravila, kao što su ona o tome koliko se često virus može
prenijeti putem susreta poput nezaštićenog istospolnog seksa ili dijeljenjem
zaraženih igala.
Sa svakim
pokretanjem modela agenti akumuliraju detaljnu životnu povijest. Na primjer, u
jednom pokretanju, agent 89.425, koji je muško i ima seksualne odnose s
muškarcima, može završiti s ubrizgavanjem droge. Sudjeluje u razmjeni igala, a
u skladu s ugrađenim vjerojatnostima u tom programu, u tri godine više puta
dijeli igle s drugim ovisnikom o ubrizgavanju droge s kojim ima i nezaštićene
spolne odnose. U posljednjem od tih susreta, agent 89.425 se zarazi HIV-om. U
četvrtoj godini počinje sudjelovati u liječenju od ovisnosti, a u petoj godini
se testira na HIV te počinje antiretrovirusnu terapiju, a smanjuje i učestalost
nezaštićenog spolnog odnosa. Budući da uzima svoje lijekove protiv HIV-a, on
virus nikada ne prenosi dalje.
To je razina pojedinog detalja koja omogućuje detaljan pregled prijenosne mreže
i načina kako intervencije utječu na njih.
“S ovim
modelom zaista možete gledati na mikroveze među ljudima”, rekao je Marshall,
koji je počeo raditi na modelu kao postdoktorski stipendist na Columbia
University i nastavio ga dalje razvijati od svog dolaska na Brown u
siječnju ove godine.
Marshall i njegovi kolege su utvrdili da za kalibraciju modela najbolje
odgovaraju podaci za grad New York o tome koliko ljudi koristi droge, koji je
postotak ljudi koji su istospolne orijentacije, o vjerojatnosti uključenja u
nezaštićeni spolni odnos i dijeljenje zaraženih igala, o virusnom prijenosu, o
dostupnosti liječenja, učinkovitosti liječenja, sudjelovanju u liječenju od
ovisnosti, progresiji od infekcije HIV-om do AIDS-a i o još mnogim drugim
pokazateljima o ponašanju te socijalnim i medicinskim čimbenicima. Osim toga,
kontinuirano kalibriraju model dok ne bude mogao vjerno reproducirati stope
infekcije među ovisnicima o ubrizgavanju droga za koje je poznato da su se
dogodile u New Yorku između 1992. i 2002. godine.
Uz to, istraživači ne pokreću model samo za jednu simulaciju. Oni ga pokreću
nekoliko tisuća puta na superračunalu na Brownu kako bi bili sigurni da su
rezultati koje vide pouzdani.
Marshall i
dalje radi na drugim aspektima modela, uključujući i analizu isplativosti svake
intervencije i njihovih kombinacija. Trošak je, nakon svega, životna činjenica
koju političari i javni zdravstveni dužnosnici moraju odvagati.
A onda je frustrirajuće uvidjeti da se stopa infekcije za projiciranu
epidemiju, čak i sa četiri pojačane intervencije u tijeku, ne može smanjiti
mnogo više od polovice.
“Ja sam zapravo očekivao nešto veće smanjenje stope”, rekao je Marshall prenosi znanost.com. “To
govori koliko naporno moramo raditi kako bismo bili sigurni da ovisnici mogu
dobiti i imati koristi od dokazanih intervencija kako bi se smanjilo širenje
HIV-a.”
3. 8. 2012.