'Oni dolaze' u Galeriji SC

Izložbu posjetite do 4. veljače, u radno vrijeme Galerije SC.

O izložbi
Plivajući kroz ledenu, mutnu, ustajalu vodu onoga što se u nas zove „svijet likovnih umjetnosti“ susrećemo u njoj sve neobičniju, hibridnu faunu. Riječ je o sve češćem inzistiranju na „kulturološkim, društvenim, muzeološko-izlagačkim“ aspektima fenomena koji se naziva modom. Moda je legitimna industrija (poput pornografije ili poljoprivrede), no njezino poistovjećivanje s poljem kulture nije legitimno. Zauzvrat, i sama umjetnost postaje podložna modi, jednostavnom spektaklu. Mi nužno sudjelujemo u takvom rasapu likovnih vrijednosti, poput lika u Antonionijevom Blowupu koji na kraju tog visoko estetiziranog, „modnog“ filma sudjeluje u igri tenisa bez loptice, prije negoli će nestati na zelenom polju kao anonimni akter društva bez značaja (što smo svi mi). Blowup je dobra metafora za ono što ova dva mlada umjetnika pokušavaju. S jedne strane, film je zavodljiv i površan, a s druge  kritika današnje površnosti (iako se to u stiliziranoj režiji nažalost gubi), što većina ljudi ne shvaća. Film je distopija sadašnjeg trenutka, ali umjesto da se u njega uklope, Medić i Hrgović sanjaju o njegovu uništenju (poput eksplozije institucija u Zabriskie Pointu, istog redatelja).

Većina suvremenih „teoretičara“ zasigurno bi izložbu shvatila ironično, ali ironija je često prisutna kako bi se kritiziralo društvo. Fotografije Duje Medića u pozama Burta Reynoldsa (fotografija Francesca Scavulla bila je prvi muški akt objavljen u novinama, Cosmopolitan (1972.) zbog koje je to izdanje prodano u trideset i šest milijuna primjeraka), Davida Hasselhoffa (isti časopis, 1990.) i Seana Conneryja (iz filma Zardoz Johna Boormana, iz 1974.) odgovaraju njegovu stavu o nužnosti dlaka na prsima muškaraca, zaboravljenom trendu koji za tog grafičara znači muževnost, što je i napisao u izloženom Manifestu pravih muškaraca. Manifest se zbog povišenog tona može čitati ironično, ali i metaforički – gubitak dlaka u idealu muške ljepote može predstavljati i gubitak kriterija u idealu umjetničke ljepote općenito. U duhu naglašavanja muškosti je i naslov izložbe – Magnum 365 – sugerirajući revolver kao mušku „igračku“ i činjenicu da se muškarcem svakodnevno postaje (ne „biva“, da parafraziramo Simone de Beauvoir). Ono što je na izložbi potpuno ironijsko je kratki lažni dokumentarac u kojem Duje Medić glumi supermodel Bianca Medica, a Luka Hrgović fotografa Lucasa Hasselblada koji zajedno rade modne editoriale, „performanse“ i drugo. Pretencioznost modnog svijeta i vječne fascinacije ljudi neostvarenih na kojem drugom polju, ironizirana je do groteske.

Hrgović, kao video autor i filmski redatelj (koji se dokazao u režiji filma Etida (2011.), kao i u nizu kratkih videa i fotografija napravljenih u sklopu skupine Gluteus), majstorski koristi digitalne alate kako bi stvorio duhovite montaže i kako bi Medićeve tri glavne fotografije učinio što bližim svojim originalima. S druge strane, Medić je tradicionalni grafičar koji je u dosadašnje dvije izložbe i jednoj grafičkoj mapi pokazao da više od svega cijeni izvrsnost izvedbe. Kao i za Hrgovića, umjetnost je za njega težak posao – ne zadovoljava se tupim, jednostavnim, „konceptualnim“ spektaklom. Kako bi ukazali na stanje današnjice koja se ne trudi oko stvarnih umjetničkih kriterija, oba umjetnika odlučila su ponuditi ogledalo današnjice – ovu izložbu koja glorificira svijet mode, baru površnosti u koji se umjetnički svijet pretvorio. Njegova pretencioznost istaknuta je u filmu izjavama „fashion is art, art is fashion“, od kojih se druga (namjerno) prevodi kao „umjetnost je pomodna“.

Tradicijski, goli muškarci su simbol antičkog ideala ljepote. U drevna vremena muška golotinja bila je uobičajena u javnim skulpturama dok se za žensku trebalo tražiti opravdanje u priči, mitu (npr. Afrodita dok se kupa ili Nioba pri padu haljine u trenutku petrifikacije). Danas je obrnuta situacija – u filmovima i fotografiji, ženska je golotinja češća od muške, a za potonju su potrebna objašnjenja (kao na fotografiji Mia Vesovića (iz 1980.) koja je na naslovniciPoleta prikazivala golog Milana Šarovića, tadašnjeg golmana Dinama, a uredništvo se „opravdavalo“ igrom riječi (gol man – gol čovjek).

Unatoč tome, vrlo je vjerojatno da će ova izložba biti krivo shvaćena. Gromovnici našega „svijeta umjetnosti“ vidjet će u njoj jednostavnost spektakla, „projekt“ koji će poistovjećivati s teorijama „queera“, „orijentalizma“ i ostalih velikih riječi za prizemne filozofije. Protiv njih se ne možemo boriti jer djelo na kraju i pripada onome tko ga interpretira, a interpretacije ponekad govore više o interpretu, nego o objektu. Ali i to je dio samog djela i umjetnosti (igre postupaka, značenja, identiteta) kojoj treba dopustiti širinu. Navedena širina na kraju će poslužiti kao najbolji filter kvalitete, a starac Kronos kao najbolji sudac čijem srpu još nitko nije umakao.
Feđa Gavrilović

26. 1. 2012.