Izložba skulptura i crteža 'Venere' Petra Hranuellia

Venera anima mundi – uz skulpture Petra Hranuellija       

Neprikosnovena upućenost prema iskonu oblika i značenja pogađa nas snažnom otvorenošću kroz radove kamenih Venera kipara Petra Hranuellija (1975). Dojam je pogođen ne samo formom i strukturom već i patinom kamena koja time neposredno upućuje na želju da se istraže poveznice između aktualnosti i nasljeđa kojeg ove statue duhovno baštine iz riznice dalekog primordijalnog svijeta. One ne samo da predstavljaju nesvakidašnju senzibilnost jedne rudimentarne i pred klasične forme koja nije slučajna, već ujedno pretpostavljaju podrijetlo svih drugih antropomorfnih predstava koje su kasnije nastale upravo temeljem takvih primjera odnosno njima sličnih prapovijesnih uzora. U tom pogledu ove Venere pretpostavka su ne tek senzibiliteta već i hrabrosti povratka izvornome, samosvojnom i neukalupljenom modelu kiparskog izraza sada prikazanog u suvremenoj izvedbi načinjenoj modernim umjetničkim alatima.  

Ponajprije nas ovdje zatiče ona tako rijetka uvjerljiva izražajnost kada se radi o mitopoetičkom naglasku u modernom umjetničkom djelu koje time biva transponirano kroz vrijeme i prostor. Drevni simbol kao uzor i nadahnuće sada se pokazuje kao snažan autorski motiv što čini bližim uhu tajanstveno šaputanje jedne gotovo predmitske paradigme, istodobno donoseći i estetsko osvježenje ali i intrigantnu asocijativnost usmjerenu ka shvaćanju konteksta autore i dijela. Sasvim nedvojbeno Venere Petra Hranuellija odbljesak su jednog pradavnog fenomena koji kasnije kroz razne vidove svog izražavanja bitno određuje razvoj duhovnosti i umjetnost u kojem one, Božice, postaju veličanstvenom svjetskom dušom odnosno maternicom svijeta prisutnom još od pravijeka pa do kasnije neoplatnoske duhovnosti i drugih misterijskih primjera.

Taj kontekst upućenosti prema misteriji, tajni ili onom skrivenom ili ezoterijskom ali oduvijek aktualnom čini Petra Hranuellija prisutnim i vrijednim u značajnom generacijskom okruženju zainteresiranom u tom području (Josip Zanki), ali također i u široj panorami hrvatskih umjetnika upućenih istim ili sličnim interesima (Željko Kipke, Vladimir Dodig Trokut). No za razliku od spomenutih, medij i način kojim barata Petar Hranuelli izrazom je izvorne i gotovo rodne fascinacije kako podnebljem kamena tako i uzorima gotovo primarnim i različitim od često popularnih ezoterijskih slikovnica zato jer njegova umjetnička praksa svoje ishodište i uzor vidi u artefaktima nastalim daleko prije nego što je, moguće, iskopan prvi grob.  

Venere se ovdje svojom ljepotom, dražima i čilošću zbivaju usred kamena slaveći život kao onu univerzalnu odrednicu gdje umjetničke asocijacije odišući prozračnošću jednog nevinijeg doba. Kao da nas sada dotiče vrijeme u kojem još nije bio sazidan globalni labirint od kamenja, neba i ljudskih duša, pa se zato tada po prirodi stvari obradom kamena mogao udahnuti život svim stvarima. Naravno, i samom kamenu za kojeg se vjerovalo da raste iz utrobe zemlje.

Zemlje koja je podjednako rodna i plodna kao Božica, odnosno Velika Majka koju Maria Gimbutas u svojim arheološkim raspravama prepoznaje kao dušu što svemu i svakome udahnjuje život. Tako nas na svoj način i ove skulpture kamenih Venera odvode u no područje doživljaja u kojem se svijet prepoznaje kao ono što postoji prije bilo kakvog grijeha okolnosti, a jedini orijentir u svemu tome jeste famozna majka snova, anima mundi (svjetska duša) koja oduvijek provocira neiskazivu izvornost otajstva srca. Moguće prkosno, možda i izvan poželjnog toka suvremenih umjetničkih nastojanja, kipar nam poručuje da ne postoji neka kažnjiva misao kada je u pitanju izvornost, pa ove Venere kao da kliču: Non serviam! (Ne želim služiti!).  

Snage izraza kod izloženih skulptura ni danas se ne odriče ničega. Tu se ne sluti nikakav bijeg, ne želi se biti drugdje. Dapače, one potenciraju sve veze i odnose koji se stječu rođenjem i uvode nas u vječnu zagonetku našeg vlastitog položaja u svijetu. U tome i jest vrijednost predstavljenog nesputanog srca života kojim nas umjetnik podsjeća na mladost svijeta, na radost koju izmiče tome da ono zauvijek bude ugušeno smrtnim krikom, zazivajući produženje značenja koje je odmaklo od toga da se zasniva na neodređenošću figure. Karakter izraza tu odbacuje svaku konfuziju težeći jednostavnosti i prikazujući ženu u nijansama onog mentalnog pejzaža koji je dalek od nespokojstva i neurozama modernih psihologiziranih prizora. Ujedno, naglašeni dojam slavljenja začudno stoji okrunjen misterijem rođenja ali analogijom zemlje i neba, utjelovljen u ovim kamenim gospodaricama života i zavjetnim simbolima naravnih vjerovanja kao svojevrsne predodžbe psihičke obnove svih ljudskih energija.  

Venere Petra Hranuellija pružaju se pogledu koji dotiče onu nezaobilaznu dijakroničnu narav potke svjedočenja o naslućivanju pretpostavljenog zadatka neumrlosti duhovne inspiracije što u sebi simbolički objedinjuje misterij život i svijeta samim motivom božice kao  njegove možebitne prve autentične izvornosti. Dakle, kao onog što je uvijek i zauvijek izvorno.  

Piše: Marijan Grakalić