Happy Dox uz deset sretnih dokumentarnih priča

Festivalski program uključuje više od 150 dokumentaraca koji pokrivaju široki spektar tema: od kontroverznih političko-društvenih pojava i ličnosti preko glazbenih priča i fenomena te filmskih opažanja dokumentarnih velemajstora sve do tinejdžerskih problema. Službeni program Happy Dox ove godine uključuje deset dokumentarnih priča s pozitivnim predznakom.

Nakon što je u filmu 'Super Size Me' istražio utjecaj McDonaldsove brze hrane na ljudsko tijelo (nominacija za Oscar) provokativni američki dokumentarist Morgan Spurlock u najnovijem filmu istražuje svijet marketinga, brendiranja i prikrivenog oglašavanja u filmskoj industriji. Nastojeći financirati svoj film upravo onim mehanizmima koje kritizira, Spurlock doslovno počinje živjeti brend svakog proizvoda s kojim potpiše ugovor, poigravajući se pritom sukobljenim interesima sve brojnijih sponzora i smišljanjem kampanje za prvi svjetski docbuster, 'Najveći film ikad prodan' ('The Greatest Movie Ever Sold').

Izraelski kratki film 'Krvne veze' ('Blood Relations') pobjednik je projekta pokrenutog 2010. na festivalu u Cannesu koji je pozvao kreativce širom svijeta da pošalju svoje zamisli o zbližavanju Izraelaca i Palestinaca. Veliki odaziv uključio je stotine ideja o potencijalnim rješenjima sukoba, a najboljom je proglašena zajednička izraelsko-palestinska inicijativa za dobrovoljno davanje krvi. 'Sivan' izraelskog autora Zohara Elefanta dokumentarni je videorad usredotočen na izraze lica jedne navijačice na nogometnoj utakmici. Umjesto da prati kretanje igrača na terenu kamera je usredotočena na stvarnu dramu događaja: onu koja se odvija u glavi navijača na tribinama.

U filmu 'Recesionirajte se! Za zabavu i profit!' ('Recessionize! For Fun and Profit!') autor Jamie Kastner kreće na crnohumorno putovanje po Kaliforniji, Europi i Dubaiu na kojem upoznaje ljude koji su uspjeli dobro iskoristiti svjetsku gospodarsku krizu. Uz dozu tuge, film se bavi univerzalnom ironijom suvremenog čovjeka čijom egzistencijom upravlja tržište.

'Sixty and the City’ donosi iskrenu priču izraelske redateljice, novinarke i producentice Nili Tal koja je navršila 61 godinu života i traži ljubav. Preko specijaliziranih internetskih stranica, kreće u potragu za partnerom. Snimajući više od 50 spojeva s muškarcima, Nili je snimila priču u kojoj istražuje nova pravila za nalaženje partnera za one koji su ušli u šezdesete.

'Bon Appétit' autora Kube Maciejka portret je male poljske tvrtke za catering s pažljivo odabranim akterima koji u malenom prostoru pripremaju hranu za urede. Riječ je o vjernom prikazu suvremene stvarnosti iz perspektive malene tvrtke, ali s univerzalnom porukom.

Dokumentarni prvijenac američke autorice Cindy Meehl 'Buck' govori o autentičnom šaptaču konjima Bucku Brannamanu, koji je poslužio kao inspiracija autoru Nicholasa Evansa za roman 'Šaptač konjima' prema kojem je redatelj i glumac Robert Redford 1998. snimio istoimeni igrani film. 'Buck' govori o Buckovu iznimnom životu. Kao dijete trpio je očevo zlostavljanje, a odrastajući stekao je sposobnost komunikacije s konjima. Film je osvojio nagrade na nizu festivala, uključujući nagradu publike na festivalu u Sundanceu, dok je na HotDOCSu uvršten među deset najboljih filmova po izboru publike.  

Film 'Čiča Toljina koliba' autorice Svetlane Nasenkove putuje u malo rusko selo u oblasti Vologda pripovijedajući priču o čiča Tolji, čovjeku koji ima neobičnu naviku da predsjednicima Rusije i SAD-a piše pisma o svojem životu. Nevjerojatna je činjenica da mu oni na njih i odgovaraju.

'Načelnik provodadžija' ('Matchmaking Mayor') situacijski je dokumentarac redateljice Erike Hníkove o seoskom načelniku koji pokušava odabrati partnere mještanima samcima koji su navršili trideset godina. Film je nagrađen na festivalu u Berlinu nagradom Der Tagesspiel, a osvojio je nagradu i u kategoriji za najbolji dokumentarac na Međunarodnom filmskom festivalu Cinematic i Vukovar Film Festivalu.

Bob Connolly, jedan od velikana australskog dokumentarnog filma, vratio se režiji nakon deset godina i to u dokumentarcu 'Koncert gospođe Carey'. Film prati Karen Carey, dugogodišnju ravnateljicu djevojačke škole u Sydneyu, u pripremama za bijenalni koncert u operi za koji je potrebno 18 mjeseci teškog rada. Carey insistira na zahtjevnom klasičnom repertoaru, traži strašno visoku kvalitetu izvedbe i aktivno sudjelovanje ne samo njezine odabrane skupine učenica već i svih 1.200 djevojaka koje pohađaju tu školu. Australska akademija za filmsku i televizijsku umjetnost film je nagradila u kategoriji režije i najboljeg dugometražnog dokumentarca.

5. 2. 2012.