Prisutnima koji su se okupili u doista velikom broju, bez obzira na snježne uvjete, obratio se organizator izložbe i pisac predgovora, književnik Marijan Grakalić. Potom je nekoliko riječi izgovorila sama autorica, pozdravivši prisutne uzvanike uključujući i kolege po aparatu. Između ostalog otvorenju je prisustvovala legenda hrvatske fotografije, gospođa Marija Braut, fotograf Damir Hoyka, književnica Sanja Pilić, te mnogobrojni ljudi dobre volje i dobrih kulturnih poslova, koji još uvijek misle i djeluju za ovaj grad voleći ga od sveg srca. Bila je to izuzetno romantična gornjogradska večer u kojoj se nebo runilo bijelim zvjezdicama, a pod nogama škripio nježan bijeli prekrivač.

Izložba ostaje otvorena do 3.3. 2012.  
Ana Šesto (7.6.1986.) je fotografkinja i voditeljica Kulturnog kluba O'GRADA, apsolventica na Fakultetu političkih znanosti  iza koje je šest  samostalnih  i dvadesetak  grupnih izložbi. Fotografijom se bavi od 2000. kada je upisala Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Realizirala je dvadesetak  naslovnica za hrvatske književnike, te su joj radovi objavljivani u raznim časopisima. Dobivala je nagrade u raznim fotografskim časopisima, a od  nagrada izdvaja  1. nagradu Educentrinog natječaja „Znanje u slici“, 1. nagradu Foto kluba Zagreb za „Živjela fotografija“, 2. nagradu Foto kluba Zagreb za „Zagreb i Zagrepčani“, 2. nagradu na Fotomaratonu, te pohvalu na festivalu Photodays 2011. 2007. sudjelovala je na seminaru Fotosofia 2, Damira Hoyke.

Službena je fotografkinja kazališta „Mala Scena“, nakladničke kuće „Semafora“,  „Knjige u centru“, fotograf časopisa „ Turizam info“, Dnevno hr. ... Osim toga, radila je, i naravno, još uvijek radi promo fotografije za bandove, modele i dizajnere,  sportske utrke, predstave, koncerte, festivale...  Uz fotografiranje, radi  kao grafički dizajner za Semaforu i O'gradu.

Predgovor piše Marijan Grakalić
Fotografije Ane Šesto predstavljaju živi spomenar u kojem njene fotografije podjednako bilježe zatečene, ali i one nenadane trenutke uspomena koje postoje samo na čas kako bi onda zauvijek nestale iz svijeta ostajući zatočenim na fotografskom papiru. Trenutak uvjerljivosti tu nadilazi svaku strepnju, a stvarnost poprima dio osobnosti bez koje bi prolaznost ostala tek neka nestvarna i nedodirnuta zbilja. Osmijeh djevojke pod kapuljačom, mladić tamne puti s harmonikom ili sjene uhvaćene u trku polumraku sobe nisu sada više tek usputni slučaj, pojava koje sljedeće minute više neće biti, nego slika koja čuva i istodobno nadahnjuje uvjerljivošću i čistoćom pogleda.

Upravo jasna razvidnost nastojanja da se svaka pojedinačna fotografija prikaže kao čin nepovratnog i posebnog, ali ne i nepotrebno nostalgičnog ili sentimentalnošću otežanog trenutka koji bi sve to sunovratio tek u jauk za nezadrživošću svijeta, koji po svojoj prirodi juri naprijed, osnovni je izraz umjetničkog karaktera fotografija Ane Šesto. Zato unatoč spomenarskoj dimenziji čovjeka i grada, svijeta i slike, lica i tijela, pokreta i sjene, njene fotografije najviše označuje vedrina koju ne opterećuje žal za prošlim.

Ima pri tome iznenađujuće jednostavnosti, nadarenosti što usputno lice ovjereno u objektivu učini uspomenom, kao i trku djece ili sliku kućnih zvona motivom o kojem se razmišlja ili priča, sniva pred zoru s osjećajem pronađene bliskosti što sada podijeljena sa svima postaje i zajedničkom uspomenom. Noseći sa sobom fotografski aparat, umjetnica stvara vlastiti i naš svijet slažući slike u album jednog fantastičnog spomenara koji konkretan život pronalazi u svima nama. Njene nas fotografije dodiruju bez obzira na dovršenost svijeta i njegovo surovo protivljenje ljepoti.

Fotografija ovdje postaje privilegija koja ne dozvoljava da pogled i srce ostanu nezapaženi, a izabirući iz tih sada zajedničkih uspomena onako kako na policama neke biblioteke odabiremo naslove knjiga, ne sputava nas pri tome završenost ovog i svakog drugog svijeta, nego iznenađuje jedinstvenost samog djela. Pogled tu prodire dalje, transcendirajući vlakna možebitnih nepoznanica, kako bi u onom unutarnjem kaosu pronašao čuvstvo koje pomoću fotografije uspomene postavlja u red, a umjetniku omogućuje da, unatoč inerciji koja bi sve željela rastvoriti u ništavilu, ostane u spomenu na trenutak i volju koja je iznad puke slutnje one ranjenosti zbilje što je gotovo entropijski nastoji odvući u zaborav. Upravo zato, vedra izravnost fotografija Ane Šesto predstavlja čvrstu opreku svim zakonima nestajanja.

6. 2. 2012.