Izložba Vojina Hrastea „Prije početka, nakon završetka ručka“ otvorena je u Galeriji Studentskog centra, usred epidemijskog klimaksa uzrokovanog nekontroliranim širenjem korona virusa. Vojinovu izložbu, pak, s druge strane – kroz sve njene elemente -  prožima osjećaj stupnjevitog i polaganog, ali sasvim izvjesnog antiklimaksa. 
Izložbu koncepcijski možemo podijeliti u dvije cjeline.  Odlučimo li se tako je čitati, možemo ih tumačiti kao dvije situacije koje umjetnik bilježi u naslovu – onu prije početka, te onu nakon završetka ručka. S prvom se susrećemo odmah pri ulasku u galerijski prostor, u kojem nas dočekuje velik viseći oblak načinjen od poliestera obloženog vatom. Na oblaku se nalaze metalne ljestve na kojima je, pak, postavljena kartonska kutija crnog vina. 

Toga vina, čini se, ima u izobilju jer, tijekom čitavog trajanja izložbe, ono bez prestanka teče po oblaku. Riječ je o cikličkom procesu kojeg umjetnik tehnički realizira gradeći svojevrstan perpetuum mobile – mehanizam  koji proliveno vino vraća natrag u kartonsku ambalažu, iz čije će „pipe“ ono opet teči na oblak, i tako unedogled. Ovaj čin vječitog vraćanja na početak, s inherentnim sizifovskim predznakom, autor potencira modeliranjem 3D natpisa kojeg smješta na pod galerije, tik ispod oblaka.  

„Ich werde meine zeit nicht mehr verschwenden“, natpis je kojim umjetnik najavljuje svoju izložbu, a tumačimo ga kao umjetnički statement kojim Hraste kategorički odlučuje i jasno artikulira kako više nema namjeru tratiti svoje vrijeme. Vojin nam, ipak, ne daje nedvosmislene ključeve za tumačenje ovog natpisa, koliko god bio odlučan pri njegovu izricanju. Odlučuje, radije, ostaviti recipijentu na volju da sam protumači što za našeg umjetnika znači „gubljenje vremena“. 

Suptilna je rezignacija prisutna već ovdje, a posjetiteljima je na raspolaganju mogućnost binarnog tumačenja autorovih riječi, odnosno značenja natpisa. U tom kontekstu, čitamo da umjetnost, kakvom je vidi Hraste, može predstavljati gubljenje umjetnikova vremena, istovremeno bivajući svjesnima – i mi i autor - kako je gubljenje vremena, odnosno dokolica „prima materia“ svakog umjetničkog čina.  

Poslužimo li se alkemijskim rječnikom, možemo konstatirati kako će umjetnik, prije ili kasnije - ne digne li ruke od svoje profesije, već i prije samog ručka  stvaralačkim procesom transmutirati dokolicu u umjetničko djelo. Dokolicu su, tj. odsustvo nužnosti rada kao načina zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, apostrofirali još stari Grci kao kvintesenciju i premisu svakog umjetničkog ili humanističkog djelovanja, te čovjekova napretka kao takvog. Produkt ovakve vrste „besposličarenja“ bila je eudaimonia – najveći stupanj sreće i savršenstva kojeg jedno ljudsko biće može doseći. 

Stanje je to u kojem se Čovjek najviše približava Bogovima – kreatorima svega postojećeg. Na tom tragu valja promatrati i Vojinovu instalaciju s oblakom, ljestvama i vječno curećim vinom kao simbolom izobilja kojeg, u dokoličarenju i kontemplaciji, nije naodmet imati u količinama dovoljnim za što efikasniju i bržu transmutaciju istih u umjetnički produkt, ali i za postizanje eudaimonie. Ipak, stavljajući naglasak na kružni mehanizam koji pretače vino „iz šupljeg u prazno“, umjetnik propitkuje svrhu, smisao i značenje umjetničkog djelovanja danas, kojeg, imamo dojam, doživljava kao neminovnu reciklažu već postojećih narativa i diskursa. 

U najavi izložbe Hraste piše: Ova se izložba sastoji od kiparskih instalacija koje me insceniraju kao “integralno biće“ u svojoj povezanosti s asocijacijama i stvarima koje su utjecale na formiranje mog likovnog jezika. Ti su utjecaji predstavljeni kao izbor elemenata/figura iz galerije općepoznatih i opće dostupnih “ikona“ složenih da kao cjelina tvore jedan novi likovni imaginarij. Izbor ikona temelji se poziciji suvremenih “mitova“ koju kritički preispitujem u eksperimentu samodefiniranja.” 

Jedna od takvih “općepoznatih i opće dostupnih ikona” svakako je i Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna, na Petrovcu - najvišem vrhu Petrove Gore, Vojinova imenjaka i kolege kipara Vojina Bakića. Hraste izrađuje umanjenu repliku Bakićeva spomenika, koja će mu poslužiti kao stol za objedovanje u drugom dijelu izložbe. Sam čin objedovanja nije ovjekovječen i možemo ga samo zamisliti, a ono čemu svjedočimo u galeriji su kulise i zatečeno stanje - nakon ručka. 

Zamišljamo da se nalazimo u Vojinom atelieru, jer umjetnik zaista premješta dvije stolice slovenskog arhitekta i dizajnera Nike Kralja iz svoga ateliera u galerijski prostor, stavljajući ih na drveni podest zajedno s replikom Bakićeva spomenika u vidu stolu. Na njega, pak, smješta pepeljaru, dok na podu podesta zapažamo praznu kutiju netom pojedene pizze. Uz ostatke pizze, ondje možemo zamijetiti i jednu košticu masline koja se, sasvim bizarno i neočekivano, te jedva primjetno, vrti oko svoje osi na kartonskoj kutiji za dostavu pizze, izazivajući promatrača na preispitivanje vjerodostojnosti vlastite percepcije i zdravog razuma. U podnožju spomenika, odnosno stola, tu su i dvije  limenke piva, prazne i napola zgnječene, kao relikti prethodne konzumacije. 

Pozicioniranjem čitave instalacije na podest, Hraste sugerira kako je, zapravo, riječ o pozornici, što potencira rasvjetom koja, u ovom slučaju, čini značajan element samog postava, odnosno njegov sastavni dio. Poigravajući se reflektorima, koje u izložbi „Prije početka, nakon završetka ručka“  percipiramo kao metafikcijske alate, umjetnik razbija umjetničku iluziju. Čini to na način da ekplicitno, uz pomoć tehnika nalik Brechtovom V-effektu (Verfremdungseffekt-u), u promatrača izaziva distanciranje, odnosno odsustvo uživljavanja, stavljajući naglasak na artificijelnost, ali i ludizam samog procesa umjetničkog stvaranja. Umjetnik tako negira transcendentalnost i mistifikaciju umjetničke produkcije, davno preživjele, a ipak još čvrsto ugrađene u podsvijest i očekivanja promatrača. O uzvisivanju umjetnosti ovdje nema govora. 

Dapače, autoironija i snižavanje “visoke umjetnosti”  imanentna je ovoj izložbi, a postupak odlaganja pepeljare na repliku Bakićeva spomenika, na kojem se prethodno objedovala pizza, ultimativan je čin dokidanja “svetosti” umjetničkih radova, koji će ionako propasti ili završiti kao smetnja u kutu nečijeg ateliera. Rezignacija i konačan antiklimaks čita se, najdominantnije, u zvučnoj kulisi, koja, duhovito, oponaša zvukove iz crtanih filmova. Tonovi su to koji se pojavljuju u situacijama u kojima likovi gube i posljednju nadu, mireći se s razočaravajućim raspletom situacije. Hraste za spomenute zvukove izrađuje svjetleće note od poliesterske smole koje se naizmjenično pale, prateći snižavanje tonova koje simbolizira sveopću rezignaciju. 

No, možda nije sve izgubljeno i nade ipak ima. Jer umjetnik je, u međuvremenu, netom prije otvaranja izložbe,  promijenio svoju odluku o tome kako ne želi više tratiti svoje vrijeme, te izlaže natpis “Ich verde meine zeit mehr verschwenden”, izbacujući riječ “nicht”. Ovom odlukom, Hraste, dodjeljuje gubljenju vremena uzvišeni status, kakvo ono, uostalom, i zaslužuje.  

Zbog epidemiološke situacije službeno otvorenje neće se održati, a galerija će biti otvorena za javnost od srijede, 13. siječnja u 19 sati. Ulaz je slobodan.    

Salon Galić 
 Marmontova 3 
 radno vrijeme:   
 ponedjeljak-petak 10:00-13:00 i 17:00-20:00 
 subota 10:00-13:00

(Urban Cult)
9. 1. 2021.