Premijeru Kazališta slijepih i
slabovidnih "Novi
život" možete pogledati u
utorak, 15. prosinca 2020. u 20:00 sati na Sceni Vidra.
Nakon što bih
poznanicima, prijateljima, kolegama ili kolegicama rekao kako upravo u Novom
životu režiram Ibsenovu Noru, velika većina bi mi odvratila protupitanjem
„Zašto baš Noru?“. Po mnogima od njih, taj kazališni komad nije dobro izdržao
test vremena. Proteklo je gotovo stoljeće i pol od praizvedbe u Kopenhagenu
1879. godine a položaj žena u suvremenom društvu se, tvrde optimistični
skeptici, od tada naovamo znatno popravio diljem svijeta: imaju pravo glasa,
zauzimaju važne funkcije u politici, gospodarstvu, ekonomiji i brojnim drugim
granama ljudskih djelovanja. Dobro, u nekim dijelovima svijeta situacija još
nije tako blistava, priznati će oni uglavnom misleći na dijelove Afrike i Azije
gdje žene znatno manje sudjeluju u društvenom životu a dosta su često i
zakonski ograničene u svom djelovanju, ali i tamo je znatno bolje nego što je
bilo u doba pisanja Nore. No, je li uistinu tako?
Ako
pogledamo samo diskurs kojim se o ženama govori u hrvatskim medijima proteklih
nekoliko godina, kako su u javnost legitimno počele izlaziti srednjevjekovne
teze o ženskoj „drugotnosti“, kako se pod neskrivenim pritiskom klerikalnog
lobija pokušavaju oduzeti od ranije stečene ženske slobode, kako se
zloupotrebljava riječ „obitelj“ da bi se nametnule patrijahalne i
heteronormativne vrijednosti pod argumentom „šutljive većine“ (koja, zapravo,
uopće nije šutljiva već se, financirana novcem inozemnih interesnih skupina,
uvlači u svaku poru medijskog prostora namećući cenzure i zabrane pod krinkom
morala) te kako elementi Gileada iz „Sluškinjine priče“ polako postaju dio naše stvarnosti, za mene
nema dvojbe! Nora je drama o slobodi bilo koje osobe, neovisno o spolu, i
njenom ili njegovom pravu da tu slobodu kreira neovisno o društvenim dogmama,
paradigmama ili pravilima.
Upravo
o tome govori i naša predstava, o slobodi pojedinca da se odvoji od zacrtane
linije, da izađe iz „zlatnog kaveza“ i kreira vlastitu sudbinu. U našoj
izvedbi, Nora to radi kroz slobodu pokreta, kroz ples. Ne samo kroz dramaturški
zadanu tarantelu nametnutu od strane supruga, već kroz trzaje i pokrete koji
pokušavaju izaći iz njenog tijela, pokušava izreći neizrecivo što nisu uspjeli
slapovi Ibsenovog teksta. Citirajući slavnu anarhisticu Emmu Goldman, naša Nora
kao da tim slobodnim i nesputanim pokretom govori: Ako ne mogu plesati, ne želim biti dio vaše revolucije!
Mario
Kovač
Henrik Ibsen NORA
Režija / Mario Kovač
Prijevod / Branka Savić
Kostimografija / Vesna Kutnjak
Scenografija / Mario Kovač
Asistent scenografa / David Čavara
Pokret i koreografija / Branko Banković
Glazba / Nikša Marinović
Dizajn svjetla / Nenad Lalović
Grafičko oblikovanje / kuna zlatica
IGRAJU
Nora / Dajana Biondić
Helmer / Nikša Marinović
Gospođa Linde / Ružica Drenski
Doktor Rank / Milenko Zeko
Krogstad / Marijo Glibo
Ana – Marija, dadilja / Anita Matković
Služavka Helena / Ružica Domić – Lalović
Dijete / Gabrijela Lalović
(Urban Cult)
14. 12. 2020.
Henrik Ibsen NORA
Režija / Mario Kovač
Prijevod / Branka Savić
Kostimografija / Vesna Kutnjak
Scenografija / Mario Kovač
Asistent scenografa / David Čavara
Pokret i koreografija / Branko Banković
Glazba / Nikša Marinović
Dizajn svjetla / Nenad Lalović
Grafičko oblikovanje / kuna zlatica
IGRAJU
Nora / Dajana Biondić
Helmer / Nikša Marinović
Gospođa Linde / Ružica Drenski
Doktor Rank / Milenko Zeko
Krogstad / Marijo Glibo
Ana – Marija, dadilja / Anita Matković
Služavka Helena / Ružica Domić – Lalović
Dijete / Gabrijela Lalović
(Urban Cult)
14. 12. 2020.