Otvorenje izložbe Petra Hranuelija održati će se 21. ožujka 2019. u 19 sati i ostaje otvorena do 8. travnja 2019. u Centru za kulturu Čakovec, Trg Republike 3. Izložbu će otvoriti povjesničarka umjetnosti Iva Körbler.
Što razmišljam gledajući skulpture Petra Hranuellija? Gledam li najprije volumen, elemente forme, materijal iz kojeg su izrađene, površinu, morfologiju, utjecaje… ili me neodoljivo privlači njihova poruka, simbolizam i kontekst u koji umjetnik pozicionira ženu kao vječnu temu? Događa se upravo ovo drugo. Te dimenzijama male, ali iznimno moćno oblikovane skulpture žena, u punoći volumena i snazi s kojom je u njima zatočena energija oblikovanja, emaniraju na promatrača poruku o ženi kao ne samo vječnom vitalističkom principu, već otkrivaju Petra Hranuellija kao feminista u najčišćem značenju pojma, bez suvišnih ideoloških natruha. 

Mogli bismo reći kako autor motivu žene prilazi arhetipski, a mogli bismo jednako tako istaknuti kako je vrlo zanimljivo da u današnje vrijeme – kada svi drže dijetu ili imaju iskrivljene standarde o izgledu ženskog tijela – jedan umjetnik ponovno želi staviti u prvi plan arhetipski simbol plodnosti, obnavljanja života, ali i žene koja je postojana, stamena i otporna na sve životne nedaće i bure. Hranuellijeve skulpture žena ne može otpuhati niti velebitska bura, a kamoli da im može nauditi neki frustrirani pripadnik muškog roda. No, ovaj je skulptor dugo tražio i usavršavao svoj izraz, svjestan obvezujućeg i opterećujućeg konteksta velike tradicije moderne i suvremene hrvatske skulpture, posebice u kamenu i bronzi. 

U njegove oblike nisu ugrađene samo paleolitske Venere, simboli plodnosti dalekih civilizacija, barokne raskošne i putene ljepojke, već je umjetnik sam sebi postavio zahtjevnu granicu: u opsežnom stilsko-morfološkom vokabularu kojeg su nam ostavili hrvatski moderni i suvremeni kipari i kiparice, Hranuelli je percipirao i razumio kiparske probleme i rješenja – ili im je tek postao intuitivno blizak - Frana Krišinića, Ive Lozice, Koste Angelija Radovanija, Zvonimira Lončarića, Milene Lah, Velibora Mačukatina, Vjekoslava Rukljača i Marije Ujević-Galetović, ali ih nije prepisao. Hranuellijeve skulpture pokazuju pomno studiranje anatomije ženskog tijela i pokreta, iako na prvi pogled djeluju tako voluminozno: to što su punijeg volumena, ne znači kako je na kiparu lakši zadatak da ih volumenski i prostorno oživi i „pokrene“. Štoviše, taj je proces još zahtjevniji. Mramor i kamen iz kojeg izlaze Hranuellijeve žene iznimno je dinamiziranih površina i ploha, kao da ih je zaista oblikovala tisućljetna erozija vjetra i vode. 

One postoje još od prije svijeta – što bi se reklo – prije ove naše civilizacije, a toliko će trajati i u budućnosti nakon nas. U oblikovanju površine, kao i specifičnoj atemporalnoj morfologiji poput totema i simbola plodnosti, umjetnik iznimno pazi da ih pretjerano ne dorađuje, odnosno, pomno ih usavršava, ali pazi da svaka mala forma ostane sačuvana kao da je dio prirode ili svojevrsni u prirodi pronađeni objekt (objet trouvé) ma koliko to nekomu u interpretaciji i kontekstualizaciji zvučalo pomalo bizarno. U ideji kako su žene dio prirode, i često po mnogim parametrima bliže njoj od muškaraca, Hranuelli ne pretjeruje, već ju odlično balansira kao poruku svojih skulptura. 

Crteži u tušu na bijelom papiru mogu biti shvaćeni kao predlošci za skulpture, ali jednako tako kao samostalna likovna slika i artefakt. Oni su jednostavni, čisti i nepretenciozni, i u svojoj voluminoznosti izazivaju tiho poštovanje. No, uvijek ćemo u Hranuellijevim crtežima ženskog tijela zapaziti nježnost i određeno strahopoštovanje pred time koliko je žensko tijelo zapravo vrlo moćan stroj. Ponekad smo zaista bliže vodama, zemlji, vjetru i fazama Mjeseca, nego ostatku naših muških polovica, a taj fenomen Petar Hranuelli iznimno senzibilno prepoznaje i utiskuje u svoje crteže i skulpture. 
Iva Körbler

18. 3. 2019.