Urban Cult
Izložbe
marketing

Izložba Lile Herceg i Sabine Mikelić

Otvorenje izložbe održat će se u petak, 13. siječnja u Galeriji SC, s početkom u 20 sati.
Projekcija filma SABINE MIKELIĆ - Dragi ja / Prvo lice jednine, muški rod u potkrovlju Galerije SC u petak, 13. siječnja s početkom u 19 sati.

Izložba je otvorena do 21. siječnja 2012.

O izložbi

Što bi to i u kojem kontekstu „tunel“ i „rijeka“ mogli imati zajedničko? Na prvi pogled malo ili ništa, pomislili bismo. No, ipak ih obje zatječemo u događajima, situacijama povezanima uz kretanje, protjecanje, putovanje, ali na različite načine. Ove dvije riječi ujedno predstavljaju i lajtmotive radova izloženih u sklopu zajedničke izložbe dviju umjetnica, Lile Herceg i Sabine Mikelić. Budući da je riječ o zajedničkoj izložbi, bilo je potrebno pronaći neku zajedničku odrednicu, nešto što bi između ovih radova ostvarilo dijalog, i to ne samo na vizualnoj, već i na simboličkoj razini. U ovom slučaju poveznicu čini preispitivanje Identiteta ili identitetā, njegove trajnosti, mijene i definiranja, kodificiranja na razinama medija, umjetnosti, života ili ljudskosti.

Krenuvši od prve razine vizualnog, odnosno samog medija, obje umjetnice povezuje vizualno oblikovanje putem novih medija. Lila Herceg u svojim instalacijama koristi predmete iz djetinjstva („Kinder jaja“, figure, stare fotografije) i postavlja ih u novi suodnos; vizualno ih preoblikuje, preslaguje i stvara „sliku svojih sjećanja“ dok Sabina Mikelić u pet video radova (od kojih svaki ima svoj naziv, protagonista i lajtmotiv koji ih spaja) slika unutarnji krajobraz svog bića. Povezuje ih i simbolički aspekt – okvir intimnog, osobnog, prenose na platformu univerzalnog.
lila_herceg-hommage-470p.jpg
Lila Herceg
Fotografije koje Lila postavlja u instalacijama nisu samo stare fotografije, one nisu samo dokumentarne vrijednosti o minulom vremenu jedne obitelji, ali nisu ni isključivo vizualne igre, same sebi dovoljne. Ona ih preoblikuje pa tako digitalno obrađene fotografije postaju simbol sjećanja koje nije objektivno, sveznajuće i normativno, već je u vlastitoj interpretaciji njezina uma. Te fotografije smještene su u tri svjetlosna ormarića koji formom podsjećaju na secesijske i stoje iza petnaest vratašca koja se mogu slobodno otvarati. Iza njih izbija svjetlost čime instalacija postaje i vodič u prošlost interpretirajući sjećanja i stvarajući kontinuitet između onoga što je bilo i onoga što jest. Kao da na neki način pokušava prikazati da između sada i onda nema reza i prekida jer onda nastavlja postojati u sada. Taj dijalog, osobnog i univerzalnog, iznimno zanimljivo ostvaruje instalacijama Tunel djetinjstva i Imaginarna čajanka koje su hommage djetinjstvu, kreativnosti, čime se u rad unosi osjećaj „domaćega“, razdraganost i veselje.

U Sabininim radovima tematski je problematizirano pitanje ljubavi i partnerstva. Autoricu je idejno nadahnula epizoda televizijske serije Život na sjeveru u kojoj Maggie, jedna od glavnih likova, na pragu svoje tridesete godine poseže za indijanskim ritualom prema kojem osoba do tog razdoblja svog života ima priliku oprostiti se sa svime što je nerazriješeno u njezinu životu. Autorica to stavlja na papir, piše pismo i baca ga u rijeku. Navedena slika je lajtmotivsvih video uradaka. Svaki video ima svoju rijeku i svoje ime i imenovanog protagonista, koji se vizualno ne pojavljuje u videu. Sabina ne snima samo sebe, štoviše, njezinog lica u kadrovima nema iako se čuje njezin glas i vide se fragmenti ruku dok piše i baca pisma u rijeke.

Pitanja koja ona postavlja ljudima koje susreće na putu prema četirima rijekama postaju dio katarze, ali uvode i novu razinu – u njima se implicitno otkriva kolaž hrvatskog društva, kroz fragmente lica, gesti, iskustava ljudi koji odgovaraju na temeljna pitanja života – o postojanju ljubavi i mogućnosti ljudskih bića da je ostvare u (bračnoj, ljubavnoj) zajednici. Jedini protagonist koji se osobno pojavljuje je autoričin otac s kojim se nalazi u ribolovu na moru. A sve rijeke se ulijevaju u more. Otac je tako simbol jednog ciklusa, kao temelj i izvor njezinog identiteta, posebice u odnosu prema muškarcima, ali i onaj kojemu dolazi tražeći odgovore na svoja pitanja. Na kraju doznajemo da ne postoji finalni odgovor ili zaključak jer je njezin život još uvijek „radna verzija“ (to je vidljivo u posljednjem filmu kad ona postavlja ocu pitanje, ali nama nije dano da čujemo odgovor).

Ova izložba više od svega postavlja pitanja i čini to na iznimno intiman način, ali ne napada, ne ruši – ta što i može biti više „domaće“, začudno i benigno od slika sjećanja iz djetinjstva i pitanja o postojanju ljubavi. U takvom „sigurnom“ kontekstu promatrač se suočava s najosobnijim i „najuniverzalnijim“ pitanjima postojanja. Na taj način rađa se partnerski dijalog između radova dvije (umjetničke) ličnosti, koliko god različite bile. Dijalog stvara zaokruženu cjelinu, no ne stavlja točku jer se ona ne može staviti dokle god je djetinjstava, i odnosa, i života, i umiranja, i...

12. 1. 2012.
Marketing
marketing
Tražiš Posao?
Ponuda
Poslova!

jooble