Sa početkom 2021. godine, likovni umjetnici
okupljeni oko portala Ludvig dizajn (
https://www.ludvig-designe.com/) sastaju se u zajedničkoj izložbi slikarskih radova sa
kojima predstavljaju svoje doživljaje iz prirode, gradske vedute, različite
scenične prizore ljudi i njihova emocionalna stanja u trenucima dokolice i
uronjenosti u intimi bića. Autori različitih izraza, ponegdje kroz poetski
realizam, ali i lirsku apstrakciju ili nadrealne ekspresije boja približavaju
nam svoje likovno umijeće, u posvećenosti stvaralačkom činu kroz koju prosijava
težnja oblikovanja svijeta, kroz izdvajanje njima značajnih motiva.
''Jedno
novo vrijeme'' tako predstavlja odmaknutost umjetnika od uzburkane svakodnevice
i put traženja tihih inspirativnih trenutaka u kojima se sjećanja i snovi
prožimaju sa unutarnjim slikama, kada se na platnu osmišljavaju kompozicijske
igre, raščlanjuju boje i tonovi, pretapanje planova, definira se perspektiva i
ravnoteža, tvore novi oblici ili se naprosto kroz igru sa kistom i špahtlama, u
žarkoj paleti izljeva ritam umjetnikovih osjećanja.
U
prozračnom zelenilu šume na slici Marije Hećimović, kroz dojmljivi kontrast
dana i noći na slici ''Most'' Barbare Špiljak Presečki, u slici ''Zalazak na
moru'' Vesne Zvonarević i slici "Neka nova svitanja" Andree Stanić,
priroda nam nudi i dubine i udaljena obzorja, mikrokozmos za istraživanje,
počinak između zbivanja i točku susreta sa samim sobom. Prirodi se slikari
uvijek vraćaju u kruženjima godišnjih doba, shvaćajući da svaki dio godine
zrači drugačijim svjetlom, ali i svaki autor kroz drugačiju lepezu boja
izražava svoje impresije, pa tako i zima na slikama Marije Omazić i Branke
Toplek biva viđena na različite načine, gdje nam Omazić dočarava obalu
zaleđenog jezera pod žutom svjetlošću hladnog zimskog sunca, a Toplek je svoj
prizor zime prikazala bjelkasto sivim, plavim i ljubičastim tonovima, koji se u
dalekoj perspektivi zgušnjavaju u obrisima tamnih borova.
Marijana
Vuković slika vatru kroz žustre crvene plamenove koji podsjećaju na tijela
nekih vilinskih plesača kraj drevnog ognjišta, dok Snježana Bilandžić svoje
eukaliptuse rastvara u mrežolikoj kompoziciji koja povezuje planove pješčanog
tla i blijedoplavog neba, gdje i ta stabla djeluju kao da su oživljena i
uzgibana u nekom egzotičnom plesu i susretu sa silama prirode.
Danica Kuštrak, Emina Jaić, Nada Katanec,
Marija Tokić, Marija Šic i Ankica Tomac slikaju ženske likove, djevojku
uokvirenu iskričavom aurom svjetlosti iz prirode (Tomac), futuristički prikaz
žene u kontemplaciji ispred crvenog oblaka kose (Šic), melankoličnu putnicu na
željezničkom peronu u vješto izvedenom bogatstvu sivih tonova (Tokić),
bajkovitom šumom uokvirenu djevojku u plavom (Katanec), lice žene koje izvire
iz bjeline prošarane mrljama boje (Jaić) i
elegantnu figuru žene sa knjigom u ruci u
intimi svoje spavaonice (Kuštrak).
Svi ti likovi odašilju nam dojam mira,
prigušenog snatrenja, blage sjete, ali i radoznalog iščekivanja što nam
budućnost donosi. Vrijeme zime kada umirujemo svoje aktivnosti ujedno je i
period klijanja skrivenih sjemena u zamrznutoj zemlji, rađanja i
kristaliziranja novih ideja prema većoj jasnoći, dok u susretu sa tmurnim
sivilom i hladnoćom svijeta oko nas okrećemo svoj pogled prema unutarnjoj
svjetlosti, novim vizijama koje se stvaraju uz knjigu, glazbu, kultiviranje
estetskih ukusa i osobnih kreativnih izražaja.
Gradske vedute predstavljaju nam Ana Sušec i Biserka Ladišić
kroz delikatne detalje zagrebačke uspinjače (Ladišić) i samotnu, kamenom
popločanu ulicu u predvečerje (Sušec), u kojima su ti prizori također zamrznuti
u vremenu kroz nataložena sjećanja na urbane šetnje i grad koji se stišava
prema kraju dana, kada i tamnoplava boja neba sugerira taj suton, protkan
rijetkim svjetlom uličnih svjetiljki. Katarina Sinčić Rast sa figurom anđela
podsjeća nas na priče koje smo slušali u djetinjstvu sjedeći pored naših baka,
a na starinske basne o čarobnim ribama podsjeća nas i slika Vere Antolić,
"Zeus Faber". Zvjezdana Žužić i Ružica Skoko predstavile su se sa
apstraktnim stilom slikanja, kroz geometrijsku apstrakciju (Žužić) i lirsku
apstrakciju (Skoko), gdje u igri primarnih oblika, linija i kolorita uočavamo
strujanje emocija, bez potrebe da one budu definirane u nekom vidu poznate
materijalne realnosti.
Veći dio tih
autora/ica koji će izlagati na izložbi u zagrebačkoj Galeriji Zvonimir bio je
predstavljen i na portalu Ludvig
dizajn, koji u svojoj programskoj koncepciji želi predstaviti kreativnost
širokog kruga domaćih likovnih stvaralaca i na internetu, što nam je posebno
bilo značajno i u 2020., tzv. pandemijskoj godini, kada su mnogi umjetnici kroz
digitalnu prilagodbu kulturnih i umjetničkih sadržaja ipak očuvali kontakte sa
svojom umjetničkom publikom, usprkos vremenima izolacije i smanjenih mogućnosti
za rad i izlaganje. Tako smo ipak došli i do nekog 'novog vremena', u kojemu
umjetnička aktivnost postaje jednako bitna i u 'virtualnim', kao i u onim
'realnim' prostorima, kroz multidimenzionalno povezivanje tradicionalnih i
suvremenih pristupa u promociji umjetnosti i kulture, koja više nije vezana
samo za jedan fizički prostor, već postaje dostupna širokom krugu pratitelja
umjetničkih portala, iz raznih država svijeta.
Definitivno 'novo vrijeme' jeste i ono vrijeme, u kojemu
se brišu barijere među različitim kreativcima i ljubiteljima umjetnosti, te se
svakodnevno formiraju neke nove suradnje, kao i izložbe kojima je cilj
predstaviti što veće bogatstvo različitosti i stilskih izraza domaćih autora,
pa nam na tom tragu i izložba u Galeriji Zvonimir daje priliku da upoznamo nove
autore i njihovo viđenje posvećenog ''slikarskog vremena'', sa kojim također
oblikujemo i naše unutarnje svjetove i umjetničke senzibilitete.
(mr. art Krešimira Gojanović)
7. 1. 2021.