U Galeriji Kazamat u
Osijeku održat će se otvorenje godišnje
izložbe članova HDLU-a Osijek - “Magija boje”. Posjetite nas u subotu, 19. prosinca s
početkom u 19 sati.
Slikarstvo
je u prošlom stoljeću nekoliko puta bilo proglašavano mrtvim. Kroz te se
„smrti“ nastojalo pojasniti kako je tradicionalno slikarstvo doživjelo svoju
krizu i kraj. Međutim, ovakav biologistički način promatranja pokazao se
nedostatnim da bi objasnio brojne pojave koje su se na tom području događale u
kasnijim periodima. Čini se kako slikarstvo nikada nije ni bilo u nekoj
ozbiljnoj krizi, no nepobitno je da je tradicionalna štafelajna slika
doživljavala raznorazne transformacije, osobito šezdesetih godina u vrijeme
pojave novih medija. S jedne su strane umjetnici odustajali od slikarstva
okrećući se novim tehničkim i estetičkim mogućnostima koje su nudili novi
načini umjetničkoga izražavanja, dok su se s druge strane našli slikari koji su
nastavili tragati za onim područjima koja unutar platna još nisu bila otkrivena
ili dovoljno razrađena. Pokazalo se kako je slikarstvo ostalo vrlo žilavo, a
jezik slike pun mjesta neodređenosti koja svakom slikaru – ili pak svakoj novoj
generaciji umjetnika – nudi drugačije vizualno-semantičke mogućnosti za
reprezentaciju stvarnosti.
Danas se pod pojmom slikarstva uz klasično oslikana platna ubrajaju i brojne
inačice umjetničkih djela u kojima medij slikarstva postoji tek kao vizualni
ili estetski poticaj. Nadalje, slikarstvu pripadaju i djela u kojima se
promišlja o slikarskom mediju i činu slikanja u širem kontekstu nego li što to
uključuje analizu elementa poput podloge i boje, platna, drva ili zida i ulja,
akrila ili bilo kojeg drugog nositelja perceptivne senzacije. James Elkins je u
svom glasovitom djelu „What Painting Is?“ istaknuo kako slikarska praksa
uključuje puno više od samoga slikanja. Protkana je ona elementima koji u
svojoj potenciji nose pretvorbenu, alkemijsku dimenziju koja se kroz čin
slikanja može oživotvoriti. „Painting is alchemy“, pisat će Elkins dodajući
kako je u alkemiji Kamen krajnji cilj, dok je svrha ove discipline pretvoriti
nešto tekuće poput vode u čvrstu supstanciju poput kamena. Kao i u alkemiji –
gdje se magister služi tekućom i čvrstom tvari – i u slikarstvu su sredstva
tekuća, a krajevi čvrsti budući da su rubovi platna krajnje točke univerzuma
koji je u njega upisan. Slika, međutim, nije ni čista voda ni tvrdi kamen, ono
nije ni samo rub ni samo boja nego simbioza jednoga i drugoga. Zahvaljujući
ostvarenju te simbioze magister nam može pomoći u otkrivanju stvarnosti koja je
oko nas i u nama pružajući nam ponekad nove načine promatranja svijeta te
privodeći u svojoj praksi, kako bi rekao Paracelzus za alkemiju, „svome kraju
nešto što još nije dovršeno“.
Boja je zasigurno jedan od osnovnih elemenata slikarstva i njezina narav
proizlazi iz sklada vode i kamena kroz koji progovara svojim vlastitim jezikom
i specifičnom sintaksom. One nije tek vizualna senzacija, nego je i skriveni
simbolički sustav koji utječe na psihu koja se s njom povezuje na
metapsihološkoj razini potičući kod čovjeka iskušavanje tajni koje mu nisu
svakodnevno dostupne. Brojni autori poput Goethea, Steinera, Kandinskog kao i
niza drugih, pisali su o boji i njezinim učincima na čovjekovu psihu, ali i o
načinu na koji boja može predstavljati transcendentalne dimenzije stvarnosti
dohvatljive tek rijetkim odabranim i izučenim Učiteljima. Boja sadrži svoju
magijsku dimenziju te je sustav značenja koji u sebi nosi nadiskustven, no s
druge strane ona svakome običnom promatraču otkriva dio tih univerzalnih
značenja podražujući njegovu dušu i čitavo biće.
Koloristički snažnim i oblikovno razvedenim djelima u kojima se autori
poigravaju odnosom između boje i oblika na tragu apstrakcije na ovoj su se
izložbi predstavili Josip Alebić, Valentina Grubačević, Josip Kanis, Lana
Ključarić, Goran Kujundžić, Ivona Matoušek, Zoran Šimunović i Maja Zdelar
Kovač. Alebić na sebi postojan i karakterističan način polazi od motiva koji
pretače u gotovo apstraktni oblik dajući primat bojama i odnosu koji među njima
vlada. Grubačević u „Iza slike“ predstavlja djelo od kuhane tkanine bojane
prirodnim pigmentima koje sa stražnje strane obasjava svjetlom naglašavajući
pigment koji je u procesu kuhanja pretvorbeno djelovao na tkaninu dajući joj
novi modalitet vizualne reprezentacije. Kanisovi su oblici lišeni
predstavljačkoga i naglasak je također na odnosu koji uspostavlja između
bojanih ploha. Ključarić se na sličnom tragu bavi odnosom oblika i boje na
granici vidljivosti prizora što sugerira i nazivom „Riot“ (eng. pobuna,
lumpovanje). Kujundžić kroz svoj „vezilački“ proces oblikuje čvršće
geometrijske oblike uvodeći kolorit kao važan element osobnog pattern
slikarstva ne bi li naglasio boju kao glavnu sastavnicu mikrorazine slike.
Ivona Matoušek se u seriji „Kolaboracija osjetila“ bavi sinestetičkim odnosom
boje i glazbe. Njezini su apstraktni pejzaži preslici predjela njezine
unutrašnjosti i pokreta duše podražene Vivaldijevom skladbom „Četiri godišnja
doba“ jer umjetnica pomoću boje nastoji predstaviti nematerijalni emocionalni
segment zvuka, odnosno harmoniju Vivaldijeve skladbe. U Šimunovićevim se
djelima otkriva razigranost formi koju slikar nastoji prenijeti na platno.
Šimunović je neopterećen činjenicom proizlazi li neki oblik iz vidljive prirode
ili je tek njegova unutarnja, zamišljena slika. Najvažnije mu je u slikarstvu
ostvariti kompozicijske odnose između oblika i boja što rezultira potpunošću
cjeline koju svako njegovo platno posjeduje uz naglašen ludistički titraj. Uz
do sada predstavljene načine apstrahiranja svakako se mogu ubrojiti i prikazi
cvijeća Maje Zdelar Kovač. Zdelar Kovač poput Alebića zadržava čvrsti odnos s
vidljivim svijetom i motivom, ali reprezentacija je toga svijeta puno slobodnija.
Boji se daje osobita važnost budući da u pravilu ona na ovih djelima nosi
emocionalnu dimenziju cjeline.
Na tragu čvrstoga klasičnoga pristupa slikarstvu zadržali su se i Saša Sermek,
Marija Arambašić Škrobo i Andrej Tomić. Sermekov lutak slikan je u duhu
hiperrealističke manire. U duhu tvrdoga realizma kreće se i Arambašić Škrobo
predstavivši triptih interijera. Tomićev je triptih „Graničari“ koloristički
naglašeniji te kompozicijski snažnije ukorijenjen u boji kojom slikar kreira
prostor i likove u njemu. Ovaj je postupak dosljedno proveden kroz sva tri
dijela triptiha – „Barjaktara“, „Glavešinu“ i „Stjegonošu“.
Kristina Marić izlaže fotografiju „Dune – the Desert Planet“. Na njoj je prikaz
snježne bjeline i žućkastog traga mokraće koji autorica ostavlja kao simbol
prisvajanja graničnog prostora na kojem je fotografija nastala. Iako se žućenje
bjeline može smatrati i njezinim prljanjem, u alkemijskom je mentalnom procesu
žućenje bijeloga simbolika mentalnog uzdizanja iz stanja albeda u rubedo što u
nekoj daljnjoj analogiji može povezati nedirnuto stanje prirode i intervenciju
ljudske svijesti unutar toga stanja.
Josip Kaniža, Jelena Lulić i Domagoj Sušac orijentirali su se na minimalne
kolorističke kontraste. Dok je Lulić u „Pejzažu“ još uvijek zaokupljena
kompozicijskim segmentima platna ne bi li i boja dobila veći suodnosni akcent
unutar cjeline, Kaniža radi čisti crni monokrom. Lulić i Kaniža posebnu pažnju
daju fakturi platna enformelistički naglašavajući gruboću i reljefnost tako da
okolno svijetlo dodatno pojačava vizualni učinak površine na promatrača. Sučac
se pak odlučio za aproprijacijsku metodu izloživši list iz knjige na kojem se
nalazi Kleinov plavi monokrom naziva „IKB 79“.
U posebnu se skupinu radova mogu ubrojiti „Sive“ Roberta Fišera, „Matter“ Mirne
Pokorić te „K_RGB_1“ Ivane Škvorčević. Ovo troje umjetnika polju slikarstva
pristupa istraživački koristeći ovaj medij kao poticaj umjetničkoga
promišljanja. Fišer neonskim akrilom i email lakom stvara kolorističke
senzacije oko medijapanske osnove, dok Škvorčević uz pomoć samoljepivih traka i
video projekcije ispituje prirodu boje izloženu različitim frekvencijama
svjetlosti. Pokorić proces izrade svoga djela započinje pomalo alkemičarski.
Topeći parafin i voštani pastel koji zatim miješa, umjetnica dobivenu mješavinu
ulijeva u kalupe te kasnije hlađenjem smjese dobiva krutu tvar. Uz tri objekta
izložena je i video igrica kojom se potencira komunikativna dimenzija ovako
prošireno shvaćenog slikarstva koje se više ne doživljava kao statičko, nego
interaktivno područje.
Ovogodišnja je izložba članova HDLU-a Osijek bila usmjerena k promišljanju
magijske dimenzije boja u slikarstvu, ali i u slici općenito te onom segmentu
umjetničkog traganja kroz koje se nastoji otkriti skriveni djelić neopipljive
stvarnosti koji nije direktno dohvatljiv ljudskim osjetilima, ali ga se ipak
može vizualno reprezentirati zahvaljujući boji i njezinoj magijskoj prirodi.
Igor
Loinjak
UMJETNICI:
Josip Alebić, Robert Fišer, Valentina Grubačević, Josip
Kanis, Josip Kaniža, Lana Ključarić, Goran Kujundžić, Jelena Lulić, Kristina
Marić, Ivona Matoušek, Mirna Pokorić, Saša Sermek, Zoran Šimunović, Marija
Škrobo Arambašić, Ivana Škvorčević, Domagoj Sušac, Andrej Tomić, Maja Zdelar
Kovač
KUSTOS:
Igor Loinjak
18. 12. 2020.