Urban Cult
Izložbe
marketing

Magija boje – godišnja izložba članova HDLU-a Osijek

U Galeriji Kazamat u Osijeku održat će se otvorenje godišnje izložbe članova HDLU-a Osijek - “Magija boje”. Posjetite nas u subotu19. prosinca s početkom u 19 sati.
Slikarstvo je u prošlom stoljeću nekoliko puta bilo proglašavano mrtvim. Kroz te se „smrti“ nastojalo pojasniti kako je tradicionalno slikarstvo doživjelo svoju krizu i kraj. Međutim, ovakav biologistički način promatranja pokazao se nedostatnim da bi objasnio brojne pojave koje su se na tom području događale u kasnijim periodima. Čini se kako slikarstvo nikada nije ni bilo u nekoj ozbiljnoj krizi, no nepobitno je da je tradicionalna štafelajna slika doživljavala raznorazne transformacije, osobito šezdesetih godina u vrijeme pojave novih medija. S jedne su strane umjetnici odustajali od slikarstva okrećući se novim tehničkim i estetičkim mogućnostima koje su nudili novi načini umjetničkoga izražavanja, dok su se s druge strane našli slikari koji su nastavili tragati za onim područjima koja unutar platna još nisu bila otkrivena ili dovoljno razrađena. Pokazalo se kako je slikarstvo ostalo vrlo žilavo, a jezik slike pun mjesta neodređenosti koja svakom slikaru – ili pak svakoj novoj generaciji umjetnika – nudi drugačije vizualno-semantičke mogućnosti za reprezentaciju stvarnosti.

Danas se pod pojmom slikarstva uz klasično oslikana platna ubrajaju i brojne inačice umjetničkih djela u kojima medij slikarstva postoji tek kao vizualni ili estetski poticaj. Nadalje, slikarstvu pripadaju i djela u kojima se promišlja o slikarskom mediju i činu slikanja u širem kontekstu nego li što to uključuje analizu elementa poput podloge i boje, platna, drva ili zida i ulja, akrila ili bilo kojeg drugog nositelja perceptivne senzacije. James Elkins je u svom glasovitom djelu „What Painting Is?“ istaknuo kako slikarska praksa uključuje puno više od samoga slikanja. Protkana je ona elementima koji u svojoj potenciji nose pretvorbenu, alkemijsku dimenziju koja se kroz čin slikanja može oživotvoriti. „Painting is alchemy“, pisat će Elkins dodajući kako je u alkemiji Kamen krajnji cilj, dok je svrha ove discipline pretvoriti nešto tekuće poput vode u čvrstu supstanciju poput kamena. Kao i u alkemiji – gdje se magister služi tekućom i čvrstom tvari – i u slikarstvu su sredstva tekuća, a krajevi čvrsti budući da su rubovi platna krajnje točke univerzuma koji je u njega upisan. Slika, međutim, nije ni čista voda ni tvrdi kamen, ono nije ni samo rub ni samo boja nego simbioza jednoga i drugoga. Zahvaljujući ostvarenju te simbioze magister nam može pomoći u otkrivanju stvarnosti koja je oko nas i u nama pružajući nam ponekad nove načine promatranja svijeta te privodeći u svojoj praksi, kako bi rekao Paracelzus za alkemiju, „svome kraju nešto što još nije dovršeno“.
Boja je zasigurno jedan od osnovnih elemenata slikarstva i njezina narav proizlazi iz sklada vode i kamena kroz koji progovara svojim vlastitim jezikom i specifičnom sintaksom. One nije tek vizualna senzacija, nego je i skriveni simbolički sustav koji utječe na psihu koja se s njom povezuje na metapsihološkoj razini potičući kod čovjeka iskušavanje tajni koje mu nisu svakodnevno dostupne. Brojni autori poput Goethea, Steinera, Kandinskog kao i niza drugih, pisali su o boji i njezinim učincima na čovjekovu psihu, ali i o načinu na koji boja može predstavljati transcendentalne dimenzije stvarnosti dohvatljive tek rijetkim odabranim i izučenim Učiteljima. Boja sadrži svoju magijsku dimenziju te je sustav značenja koji u sebi nosi nadiskustven, no s druge strane ona svakome običnom promatraču otkriva dio tih univerzalnih značenja podražujući njegovu dušu i čitavo biće.

Koloristički snažnim i oblikovno razvedenim djelima u kojima se autori poigravaju odnosom između boje i oblika na tragu apstrakcije na ovoj su se izložbi predstavili Josip Alebić, Valentina Grubačević, Josip Kanis, Lana Ključarić, Goran Kujundžić, Ivona Matoušek, Zoran Šimunović i Maja Zdelar Kovač. Alebić na sebi postojan i karakterističan način polazi od motiva koji pretače u gotovo apstraktni oblik dajući primat bojama i odnosu koji među njima vlada. Grubačević u „Iza slike“ predstavlja djelo od kuhane tkanine bojane prirodnim pigmentima koje sa stražnje strane obasjava svjetlom naglašavajući pigment koji je u procesu kuhanja pretvorbeno djelovao na tkaninu dajući joj novi modalitet vizualne reprezentacije. Kanisovi su oblici lišeni predstavljačkoga i naglasak je također na odnosu koji uspostavlja između bojanih ploha. Ključarić se na sličnom tragu bavi odnosom oblika i boje na granici vidljivosti prizora što sugerira i nazivom „Riot“ (eng. pobuna, lumpovanje). Kujundžić kroz svoj „vezilački“ proces oblikuje čvršće geometrijske oblike uvodeći kolorit kao važan element osobnog pattern slikarstva ne bi li naglasio boju kao glavnu sastavnicu mikrorazine slike. Ivona Matoušek se u seriji „Kolaboracija osjetila“ bavi sinestetičkim odnosom boje i glazbe. Njezini su apstraktni pejzaži preslici predjela njezine unutrašnjosti i pokreta duše podražene Vivaldijevom skladbom „Četiri godišnja doba“ jer umjetnica pomoću boje nastoji predstaviti nematerijalni emocionalni segment zvuka, odnosno harmoniju Vivaldijeve skladbe. U Šimunovićevim se djelima otkriva razigranost formi koju slikar nastoji prenijeti na platno. Šimunović je neopterećen činjenicom proizlazi li neki oblik iz vidljive prirode ili je tek njegova unutarnja, zamišljena slika. Najvažnije mu je u slikarstvu ostvariti kompozicijske odnose između oblika i boja što rezultira potpunošću cjeline koju svako njegovo platno posjeduje uz naglašen ludistički titraj. Uz do sada predstavljene načine apstrahiranja svakako se mogu ubrojiti i prikazi cvijeća Maje Zdelar Kovač. Zdelar Kovač poput Alebića zadržava čvrsti odnos s vidljivim svijetom i motivom, ali reprezentacija je toga svijeta puno slobodnija. Boji se daje osobita važnost budući da u pravilu ona na ovih djelima nosi emocionalnu dimenziju cjeline.

Na tragu čvrstoga klasičnoga pristupa slikarstvu zadržali su se i Saša Sermek, Marija Arambašić Škrobo i Andrej Tomić. Sermekov lutak slikan je u duhu hiperrealističke manire. U duhu tvrdoga realizma kreće se i Arambašić Škrobo predstavivši triptih interijera. Tomićev je triptih „Graničari“ koloristički naglašeniji te kompozicijski snažnije ukorijenjen u boji kojom slikar kreira prostor i likove u njemu. Ovaj je postupak dosljedno proveden kroz sva tri dijela triptiha – „Barjaktara“, „Glavešinu“ i „Stjegonošu“.

Kristina Marić izlaže fotografiju „Dune – the Desert Planet“. Na njoj je prikaz snježne bjeline i žućkastog traga mokraće koji autorica ostavlja kao simbol prisvajanja graničnog prostora na kojem je fotografija nastala. Iako se žućenje bjeline može smatrati i njezinim prljanjem, u alkemijskom je mentalnom procesu žućenje bijeloga simbolika mentalnog uzdizanja iz stanja albeda u rubedo što u nekoj daljnjoj analogiji može povezati nedirnuto stanje prirode i intervenciju ljudske svijesti unutar toga stanja.

Josip Kaniža, Jelena Lulić i Domagoj Sušac orijentirali su se na minimalne kolorističke kontraste. Dok je Lulić u „Pejzažu“ još uvijek zaokupljena kompozicijskim segmentima platna ne bi li i boja dobila veći suodnosni akcent unutar cjeline, Kaniža radi čisti crni monokrom. Lulić i Kaniža posebnu pažnju daju fakturi platna enformelistički naglašavajući gruboću i reljefnost tako da okolno svijetlo dodatno pojačava vizualni učinak površine na promatrača. Sučac se pak odlučio za aproprijacijsku metodu izloživši list iz knjige na kojem se nalazi Kleinov plavi monokrom naziva „IKB 79“.

U posebnu se skupinu radova mogu ubrojiti „Sive“ Roberta Fišera, „Matter“ Mirne Pokorić te „K_RGB_1“ Ivane Škvorčević. Ovo troje umjetnika polju slikarstva pristupa istraživački koristeći ovaj medij kao poticaj umjetničkoga promišljanja. Fišer neonskim akrilom i email lakom stvara kolorističke senzacije oko medijapanske osnove, dok Škvorčević uz pomoć samoljepivih traka i video projekcije ispituje prirodu boje izloženu različitim frekvencijama svjetlosti. Pokorić proces izrade svoga djela započinje pomalo alkemičarski. Topeći parafin i voštani pastel koji zatim miješa, umjetnica dobivenu mješavinu ulijeva u kalupe te kasnije hlađenjem smjese dobiva krutu tvar. Uz tri objekta izložena je i video igrica kojom se potencira komunikativna dimenzija ovako prošireno shvaćenog slikarstva koje se više ne doživljava kao statičko, nego interaktivno područje.

Ovogodišnja je izložba članova HDLU-a Osijek bila usmjerena k promišljanju magijske dimenzije boja u slikarstvu, ali i u slici općenito te onom segmentu umjetničkog traganja kroz koje se nastoji otkriti skriveni djelić neopipljive stvarnosti koji nije direktno dohvatljiv ljudskim osjetilima, ali ga se ipak može vizualno reprezentirati zahvaljujući boji i njezinoj magijskoj prirodi. Igor Loinjak

UMJETNICI:
Josip Alebić, Robert Fišer, Valentina Grubačević, Josip Kanis, Josip Kaniža, Lana Ključarić, Goran Kujundžić, Jelena Lulić, Kristina Marić, Ivona Matoušek, Mirna Pokorić, Saša Sermek, Zoran Šimunović, Marija Škrobo Arambašić, Ivana Škvorčević, Domagoj Sušac, Andrej Tomić, Maja Zdelar Kovač

KUSTOS:
Igor Loinjak

18. 12. 2020. 
Marketing
marketing
Tražiš Posao?
Ponuda
Poslova!

jooble