Urban Cult
Kazalište
marketing

Premijera Kazališta slijepih i slabovidnih "Novi život"

Premijeru Kazališta slijepih i slabovidnih "Novi život" možete pogledati u utorak, 15. prosinca 2020. u 20:00 sati na Sceni Vidra.
Nakon što bih poznanicima, prijateljima, kolegama ili kolegicama rekao kako upravo u Novom životu režiram Ibsenovu Noru, velika većina bi mi odvratila protupitanjem „Zašto baš Noru?“. Po mnogima od njih, taj kazališni komad nije dobro izdržao test vremena. Proteklo je gotovo stoljeće i pol od praizvedbe u Kopenhagenu 1879. godine a položaj žena u suvremenom društvu se, tvrde optimistični skeptici, od tada naovamo znatno popravio diljem svijeta: imaju pravo glasa, zauzimaju važne funkcije u politici, gospodarstvu, ekonomiji i brojnim drugim granama ljudskih djelovanja. Dobro, u nekim dijelovima svijeta situacija još nije tako blistava, priznati će oni uglavnom misleći na dijelove Afrike i Azije gdje žene znatno manje sudjeluju u društvenom životu a dosta su često i zakonski ograničene u svom djelovanju, ali i tamo je znatno bolje nego što je bilo u doba pisanja Nore. No, je li uistinu tako? Ako pogledamo samo diskurs kojim se o ženama govori u hrvatskim medijima proteklih nekoliko godina, kako su u javnost legitimno počele izlaziti srednjevjekovne teze o ženskoj „drugotnosti“, kako se pod neskrivenim pritiskom klerikalnog lobija pokušavaju oduzeti od ranije stečene ženske slobode, kako se zloupotrebljava riječ „obitelj“ da bi se nametnule patrijahalne i heteronormativne vrijednosti pod argumentom „šutljive većine“ (koja, zapravo, uopće nije šutljiva već se, financirana novcem inozemnih interesnih skupina, uvlači u svaku poru medijskog prostora namećući cenzure i zabrane pod krinkom morala) te kako elementi Gileada iz „Sluškinjine priče“  polako postaju dio naše stvarnosti, za mene nema dvojbe! Nora je drama o slobodi bilo koje osobe, neovisno o spolu, i njenom ili njegovom pravu da tu slobodu kreira neovisno o društvenim dogmama, paradigmama ili pravilima. Upravo o tome govori i naša predstava, o slobodi pojedinca da se odvoji od zacrtane linije, da izađe iz „zlatnog kaveza“ i kreira vlastitu sudbinu. U našoj izvedbi, Nora to radi kroz slobodu pokreta, kroz ples. Ne samo kroz dramaturški zadanu tarantelu nametnutu od strane supruga, već kroz trzaje i pokrete koji pokušavaju izaći iz njenog tijela, pokušava izreći neizrecivo što nisu uspjeli slapovi Ibsenovog teksta. Citirajući slavnu anarhisticu Emmu Goldman, naša Nora kao da tim slobodnim i nesputanim pokretom govori: Ako ne mogu plesati, ne želim biti dio vaše revolucije!   Mario Kovač   

 Henrik Ibsen NORA   
 Režija / Mario Kovač 
 Prijevod / Branka Savić 
 Kostimografija / Vesna Kutnjak 
 Scenografija / Mario Kovač 
 Asistent scenografa / David Čavara 
 Pokret i koreografija / Branko Banković 
 Glazba / Nikša Marinović 
 Dizajn svjetla / Nenad Lalović 
 Grafičko oblikovanje / kuna zlatica   

 IGRAJU 
 Nora / Dajana Biondić 
 Helmer / Nikša Marinović 
 Gospođa Linde / Ružica Drenski 
 Doktor Rank / Milenko Zeko 
 Krogstad / Marijo Glibo 
 Ana – Marija, dadilja / Anita Matković 
 Služavka Helena / Ružica Domić – Lalović 
 Dijete / Gabrijela Lalović

(Urban Cult)
14. 12. 2020. 
Marketing
marketing
Tražiš Posao?
Ponuda
Poslova!

jooble