Premijera autorske predstave Vedrane Klepice

„Prvi vlak prošao je ovuda tek 1888. No, tračnice su bile provizorne, napravljene od drveta. Prava funkcionalna željeznica neće se izgraditi još jedanaest godina i koštat će današnjih gotovo 8 milijuna eura. Ispraznit će blagajnu i dovesti regiju gotovo do bankrota. Ali da bi se iz ničega stvorilo nešto treba se malo oznojiti. Treba malo upregnuti mišiće. U početku je bilo 22 ljudi. Nedugo nakon toga ih je vlakom došlo još 236. Zatim 2456. I nakon toga je samo raslo. Taša je došla ovdje tražiti posao. Kaspar i Olaf ga već imaju. Bjorn je bio gotovo neprepoznatljiv kada se moralo identificirati njegovo tijelo. 2 Albanaca su nađeni zapaljeni u kabini vozila. Astrid je dobila zaista velikodušnu odštetu od firme.“   

Keinberg se bavi moralnim i ekonomskim raspadom male industrijske zajednice u neimenovanom mjestu u Europi. Kazališna predstava počiva na istraživanju  stvarnih slučajeva više gradova,  osobito se fokusirajući na jedno specifično mjesto na samom sjeveru Švedske, u kojem je kroz intenzivnu eksploataciju rudnika željezne rude doveden u pitanje opstanak cijele gradske zajednice. Sličnih primjera o industrijskim gradovima u raspadu ima sve više u cijeloj Europi, i dobar su politički i klasni termometar jednog sistema koji se već desetljećima prirodno mijenja, no isto tako ugrožava cijelu jednu grupaciju radnika te nerijetko kreira urbano siromaštvo. Predstava kroz izvedbeni i vizualni jezik istražuje ponavljajuće principe kasnog kapitalizma u kojem sami sistemi koji su osnova izgradnje jedne ekonomske zajednice, kroz nedovoljnu kontrolu, postaju razlozi njezinog raspadanja.  Što se događa kada jedina industrija koja uzdržava grad/zajednicu, istovremeno odgovara za njegov nestanak? Što se psihološki i sociološki događa s tom zajednicom?   

Vedrana Klepica, jedna od najzanimljivijih autorica mlađe generacije, o predstavi kaže: „Keinberg je tvrda, rudarska anti-bajka o imaginarnom mjestu i društvu čiji temelji neosporno ekonomski i moralno propadaju, te ljudima koje je suviše strah suočiti se s tom istinom. Nije me zanimala pozicija uzročnika posljedica, niti nekakvih mračnih struktura. Nisu me zanimali niti veliki konflikti. To je naprosto priča o prosječnosti, o svima nama koji nismo možda toliko pokvareni da radikalnije utječemo na društvo, ali smo dovoljno uplašeni ili bezidejni da mirno gledamo kako sve propada u ništavilo.“   

Premijera predstave održat će se u utorak, 1. prosinca 2020. u 20 sati, u Teatru EXIT, dok je repriza na programu u petak, 4. prosinca u 20 sati. Autorski tim predstave uz Vedranu Klepicu, koja potpisuje tekst i režiju, čine glumci i glumice Boris Barukčić, Hrvojka Begović, Nataša Kopeč i Pavle Vrkljan, za glazbu je odgovoran Hrvoje Nikšić, dok je svjetlo i video oblikovao Ivan Lušičić Liik. Suradnica za scenski pokret je Anna Javoran, a kostime i scenografiju potpisuje Petra Pavičić. Predstava je nastala u produkciji udruge Domino, u sklopu Festivala Ganz nove Perforacije, a u koprodukciji s Teatrom EXIT. Sufinancirana je sredstvima programa Kreativna Europa Europske Unije u okviru projekta suradnje ACT: Art, Climate, Transition uz financijsku podršku Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te Grada Zagreba.   

VEDRANA KLEPICA djeluje kao dramska spisateljica, dramaturginja i redateljica. Drame su joj izvođene u Hrvatskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Lichtensteinu, Luxembourgu, Francuskoj, Srbiji, Australiji i Argentini, te su prevedene na šest različitih jezika Sudjelovala je na nekim od najbitnijih festivala i rezidencija za dramske i kazališne autore. Dosad izvedeni naslovi uključuju J.A.T.O,  Radio Kundera, To Fuck Because We Want To, Tragična Smrt Ekonomskog Analitičara, Nebo je sivo i vidi se ispušni dimnjak tvorničkog postrojenja, Moby play, Bijeli bubrezi, Naš odgoj, Instructions For Understanding Multiannual Plants, Lepa Brena Project, Posljednje obraćanje usamljene gitare glazbenika i poduzetnika Miroslava Škore iz turbulentne godine predizborne izolacije, etc.    

(Karla Pudar)

30. 11. 2020.