Kristina Marić (1990.)
mlada je osječka multimedijska umjetnica, istaknuta pripadnica žive tamošnje
suvremene scene okupljene najvećim dijelom oko Galerije „Kazamat“. Uz svoj
intenzivan umjetnički rad, za koji je već dobila više značajnih domaćih i
međunarodnih priznanja, Kristina je iznimno aktivna i na poslovima vezanim za
prezentacijski, društveni i obrazovni aspekt umjetnosti: voditeljica je
spomenute Galerije „Kazamat“, članica (donedavno i predsjednica) Upravnog
odbora osječkog ogranka HDLU-a, a radi i kao asistentica na tamošnjoj Akademiji
za umjetnost i kulturu.
U svojim radovima, koje realizira u obliku performansa,
videa, fotografije, instalacije..., umjetnica prije svega aktivira vlastito
tijelo, bilo neposredno u njegovoj fizičnosti – u većem ili manjem stupnju
akcije, izloženosti i trpnje – bilo u virtualnom obliku, kao digitalni
fantazam.
Tako se, primjerice, u radu
Tragovi, 2014., umjetnica ’žigoše’, utiskujući
različite predmete u vlastitu kožu na kojoj ostaju linearni otisci-crteži. U
svojem performansu
U glibu (2017.)
, u
namjenski
konstruiranom i postavljenom ’koritu’, javno, usred grada Osijeka, satima
boravi doslovce u blatu, a na jednoj crnogorskoj morskoj plaži performira
gurajući glavu duboko u pijesak...
U radu
Na
nišanu (2017) ona posjetiteljima nudi da gađaju pištoljem
njezino virtualno tijelo eksponirano na velikom ekranu koje nakon ’pogotka’
pada, da bi se potom regeneriralo, podignulo te ponovno izložilo ’hicima’. I
tako dalje. Tijelo je tema kao i sredstvo izražavanja, komunikacije.
Drugi njezin lajtmotiv, neposredno vezan uz tijelo jest –
tlo.
Tlo u pojavnosti zemlje, blata, pijeska..., kao stvarnost materije u koju
uranja, kao teritorij i granica. I tijelo i tlo ideja su opipljive stvarnosti,
kontakta sa svijetom, sudbinske međupripadnosti; metafore oslonca i identiteta.
A sve zajedno, činjenice su i pojmovi čije aktualne danosti žena i umjetnica
Kristina Marić ne prihvaća kao konačne, bespogovorne opcije i rješenja. U tom
smislu, pitanja koja si u raznim oblicima tih međuodnosa postavlja alternirana
su i voljom za promjenom, ma koliko ona u sebi sadržavala svjesnu utopijsku tlapnju
pa tako i prizvuk melankolije, kao i (auto)ironije.
Međusobno isprepletene akcija i refleksija, denunciranje
stanja (društvene) entropije i kreativna nadgradnja kao neizravni komentar,
komponente su radova i njezine izložbe
Stup
od soli održane potkraj prošle godine u zagrebačkoj Galeriji
„Vladimir Bužančić“.
Polazeći od snimki tužnih pogonskih ruina i brda zaostale
okamenjene soli, nadrealističko-informelnih vizura prostora propale solane u
Ulcinju (mjestu umjetničina podrijetla po majci), koja je desetljećima bila
generatorom istodobno privrednog i ekološkog opstanka mjesta, Kristina ponovno
spaja elementarno i tjelesno, naizmjenično dokument i stvaralački čin koji
uključuje ideju simbolične kazne, ali i liječenja sebe same te prisnog
krajolika svojih korijena. Vežući stare mitove (o Sodomi i Gomori te stupovima
soli kao Božjoj kazni za neposluh) uz parafrazu glasovite filmske scene s
minimalističkom skulpturom u prapovijesnom kontekstu iz
Odiseje u svemiru S. Kubricka,
Kristina postavlja njezinu bijelu verziju, izduženi okomiti kvadar ’stupa od
soli’ koji izranja iz mora.
Nadalje, u sljedećim videoradovima-performansima
ona se svojim tijelom koristi kao predtekstom istog motiva. Na njezinu obnaženu
figuru, kao stup kiše slijeva se sol, dok je u drugom slučaju performerica,
aludirajući na hranjivost i ljekovitost soli, utrljava u vlastitu kožu.
Osim značenjski slojevitih radova u kojima neposredno spaja
tijelo i temeljnu materiju, inačice tla i hranjivih supstancija, tu su i
’diverzantske’ akcije, ’korekture’ prostora. Tako Kristina, kao stanovnica
pograničnog područja države, organizira prenošenje kubnog metra zemlje s
hrvatske na srpsku stranu (
Ničiji kubik, 2014.)
i obrnuto, pokušavajući simbolično neutralizirati anorganičnost državnih
granica. Zbog suspektnosti i zabrane carinika da prenese teret, akcija je
uspjela tek u naznaci, no to nije bitnije štetilo samoj ideji rada.
Iako snažno lokalno-simboličan, ovaj se tip geste ne
ograničava tek na konkretnu geografiju i politiku, nego implicira univerzalnije
značenje.
U prilog tome govori i činjenica da je verziju toga i druge slične
radove na temu teritorija i granica, umjetnica početkom prošle, 2019. godine
izvela i u Litvi, gdje je boravila na umjetničkoj rezidenciji u gradu Nida.
Upravo te radove, odnosno fotodokumentaciju i
videodokumentaciju tamo izvedenih akcija, Kristina prezentira na ovoj izložbi.
U graničnoj zoni, na morfološki pitoresknom i klimatski
specifičnom području Kurske prevlake (gotovo 100 km duge, uske,
pješčane trake, koja odvaja
Kurski
zaljev od
Baltičkog
mora i koja je na sredini podijeljena između Litve i Rusije), Kristina
je izvela više akcija, od kojih se jedna neposredno referira na spomenuti
’kubik’.
Ovaj put, budući da je riječ o pješčanom tlu, području najvećih
pokretnih dina u Europi, te povijesno prijepornom graničnom području između
dviju zemalja, Kristina je (unatoč opasnosti od policijske intervencije i
posljedičnih sankcija) prenijela vrećicu pijeska (’pješčani jastučić’) s jedne
na drugu stranu granice, i obrnuto, čime je, kako sama objašnjava, ’na
simboličan način dovela u pitanje suverenitet nad zemljom te apsolutnost i
smisao same granice’.
Akcija koja se neposredno, i smisleno i materijalno, veže za
spomenutu, sastoji se od postavljanja dvojezičnog natpisa izvedenog pijeskom na
platnu na samoj rusko-litavskoj granici:
Ne
možeš pustiti snažno korijenje u pijesku.
U galerijskom predočivanju
rada, samom tom transparentu pridružena je i ilustrativna fotografija
in situ snimljenog drveta koje je
vjetar iščupao s korijenjem iz pješčanoga tla.
Treći rad, performans na istu temu i na istom terenu, pod
naslovom
Dina – pješčani planet
(aluzija na istoimeni slavni
ZF roman Franka Herberta, Dune - the Desert Planet, iz
1965.), odigrava se na snježnom pokrivaču protežnog i pustog područja. S
vinogradarskom prskalicom na leđima, ispunjenom tekućinom koja fingira mokraću,
umjetnica promiče kroz bijeli, snijegom pokriveni krajolik ostavljajući iza
sebe žutu ’graničnu’ liniju.
Evo njezina vlastitog opisa i tumačenja rada:
(...) Apsurdan čin metaforičkog uriniranja
po pustinjskom krajoliku i državnoj granici, tihi je i intimni komentar na
hermetičku zatvorenost fizičkog i mentalnog prostora. Ljudi, kao i životinje,
imaju specifično teritorijalno ponašanje. Štitimo svoj posjed od invazije
pripadnika iste vrste, kako bismo osigurali svoju hranu, savili gnijezda i
reducirali konkurenciju. U životinjskom svijetu označavanje urinom uobičajen je
i univerzalan znak. Linije ocrtane uslijed graničnih sporova, ili pak krvavih
susreta, u ljudskom svijetu brzo prelaze granicu fizičkog prostora i postaju
okovi koji ograničavaju slobodu i um. Odgovor na svaku markaciju te vrste je
izbjegavanje, izolacija i strah, koji će implicirati opetovano iscrtavanje
teritorija. Čak i kada putujemo na drugi planet, vođeni smo opsesivnom
potrebom za ekspanzijom i stjecanjem moći, dok su nove spoznaje i saznanja
sekundarni.
Multimedijski koncipirani rad Kristine Marić
kompleksan je program koji uključuje psihološke amplitude od invazivnog do
izrazito defenzivnog predznaka te, istodobno, racionalni koncept i snažnu
intuiciju. Uključuje žustrinu kojom se krije ili pobjeđuje strah i bol, hrabru
i drsku ekstrovertnost kojom kao da se mimikrira sinkrona duboka potreba za
tišinom i samoćom.
U tom dinamičkom izmjenjivanju raspoloženja i sredstava
izraza voluminozni je spektar nijansi, suprotnosti koje se međusobno ne potiru,
nego grade raskošno razgrananu psihološku strukturu rada.
Ono što je čitko u
svakom od kreativnih zahvata i ostvarenja ove umjetnice intenzitet je pitanja i
silina potrebe da se dopre do razloga vlastita bića i smisla zatečenog ustroja
stvari. Do razloga vlastite sudbine i značaja, kao i okoliša u kojem se zatječe,
uz želju za transcendencijom svega nabrojenog.
U radu sa žigosanjem vlastite kože kojom zamjenjuje
slikarsku/crtačku podlogu, umjetnica iluzionizmu umjetničkog uratka želi
podariti veći stupanj opipljivosti i stvarnosti. Kad se javno u gradskom središtu
satima izlaže i prlja u kupki blata, ona evocira dječju igru i slobodu, nedužnu
neobveznost od imperativa higijene, no istodobno, vlastitom žrtvom drastičnog
eksponiranja, ona metaforički indicira i inkarnira
glib moralnoga stanja društva.
A
želeći se poštedjeti istih tih malformacija, u sljedećoj gesti nojevski gura
glavu u pijesak. Ali tek načas. Jer uskoro potom, koristeći se istim
materijalom i njegovim konotacijama – vidimo to u litavskim performansima – ona
se ponovno, ne libeći se rizika od policijske opstrukcije ili čak sankcije,
kritički okreće prema društvenom poretku stvari. Njezin motiv i hrabrost čine
se utoliko uvjerljivijima ukoliko imamo u vidu da se te akcije događaju u
područjima povijesno tvrdih režima pa i recentno problematične demokratičnosti,
odnosno tolerancije ’ekscesnih’, makar i tek simbolično subverzivnih ponašanja.
No, aktivizam Kristine Marić nije lišen ni naličja metafizičkih i intimističnih
implikacija.
Uvijek prisutna želja za korekturom i čežnja za spoznajom usmjerena
je i istodobno prema vanjskom svijetu i prema vlastitoj nutrini.
Sloboda od nasljeđa i granica svih vrsta konačni je, čini se,
cilj žive kreativne borbe ove mlade umjetnice i žene. (predgovor,
Antun Maračić)
Kristina Marić (Đakovo,
1990.) diplomirala je 2015. na Umjetničkoj akademiji u Osijeku (danas Akademija
za umjetnost i kulturu, Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti). 2017.
dobitnica je nagrade za mlade umjetnike Red Carpet Art Award, 2018. finalistica
je Nagrade Radoslav Putar Instituta za suvremenu umjetnost, Zagreb.
Boravila je
na umjetničkim rezidencijama Nida Art Colony (Litva, 2019.) i Art Quarter
Budapest (Mađarska, 2013.) Sudjeluje na izložbama i festivalima u
Hrvatskoj i inozemstvu: T- HT MSU (MSU Zagreb, 2019.), 13 Festivalen Goteborg
(Švedska, 2018.), Performance Art festival (Osijek, 2017.), 51. i 54.
zagrebački salon vizualne umjetnosti (HDLU, Zagreb, 2016. i 2019.) Device Art
(Zagreb, 2015.), Crosstalk video art Festival (Budimpešta, 2013.)
Od 2016. radi kao asistentica na Akademiji za umjetnost i
kulturu u Osijeku.
Članica je HDLU-a Osijek i voditeljica Galerije
Kazamat u Osijeku. (Ana Suntesić)
20. 10. 2020.