Salon
Galić nakon dvomjesečne stanke ponovno otvara vrata za posjetitelje. Izložbeni program se nastavlja 27. svibnja s izložbom fotografija
naziva''Nove samoće'' nagrađivane suvremene zagrebačke umjetnice Jelene Blagović. Izložba će se moći pogledati od srijede 27.05. od 10
sati, a ostaje otvorena do 14. lipnja. Ulaz je slobodan.
Fotografski koncept problematizira
temu majčinstva, pružajući intimni pogled na različite strahove, sumnje i
samopropitivanja s kojima se autorica i njezine bliske prijateljice suočavaju u
razdoblju života u kojem planiraju postati majke, ili to već jesu.
Ova generacija mladih žena u
prosjeku rađa kasnije i manji broj djece, nego što su, ne tako davno, rađale
njihove majke.
Nije neuobičajeno da neke žene odluče ne postati majke. Razlozi
za odgađanje ili neostvarivanje majčinstva za svaku od njih su različiti,
stavovi o majčinstvu također. Zajedničko svim portretiranim ženama su različite
nijanse straha, sveprožimajućeg novog osjećaja odgovornosti i zebnje od gubitka
dijela sebe - gubitka mentalne i fizičke slobode.
Fotografirane žene, mahom i
međusobno prijateljice, prikazane su u trenucima između.
Usprkos tradicionalnom
shvaćanju majčinstva, njegovom uvriježenom kulturalnom konstruktu i
određenim svjetonazorskim inzistiranjima na majčinstvu kao jedinom putu prema
ženskom samoostvarenju, ono nije, niti je ikada bilo, jedina i najvažnija uloga
žene. Ona je ujedno i nečija kći, sestra, partnerica, supruga, prijateljica,
zaposlenica ili poslodavka, suradnica...
Samoća, koju većina žena nauči
cijeniti i u njoj uživati tek u odrasloj dobi, s majčinstvom se nepovratno
mijenja. Upravo to stanje između uloga, osvještavanje da se rođenjem djeteta i
žena iznova formira kao individua, prikazano je kroz ove inscenirane portrete,
koji vizualiziraju trenutak odsutnosti i izmijenjene, nove vrste samoće, s kojom
se svaka od portretiranih žena suočava. Najčešće unutar vlastitog doma i sama
sa sobom.
Jelena Blagović
Jelena Blagović rođena je 1983. godine u Zagrebu u Republici Hrvatskoj.
Završila je studij fotografije na Istituto Superiore di Fotografia e Arti
Visive u Padovi u Italiji. Školovanje nastavlja na University of Westminster u
Engleskoj, gdje nakon završenog preddiplomskog i diplomskog studija umjetničke
fotografije i teorije stječe diplomu magistra umjetnosti.
Zaposlena je kao docentica na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u
Zagrebu na Katedri za fotografiju Odsjeka snimanja, te je voditeljica ADU
Galerije f8.
Izlagala je na 15 samostalnih i brojnim skupnim izložbama u zemlji i
svijetu, te je dobitnica mnogih nagrada i priznanja.
U svojem utjecajnom traktatu
De pictura, prvi puta objavljenom 1435.
godine, veliki talijanski humanist, arhitekt i teoretičar Leon Battista Alberti
sliku je okarakterizirao kao otvoreni prozor, odnosno točnije dao je uputu
budućim slikarima kako da pravokutnom okviru platna pristupe kao otvorenom
prozoru. Od renesansnog vremena pa sve do danas ideja prozora kao okvira slike
/ fotografije / ekrana duboko je prisutna u poimanju prostora i njegovom
svođenju na dvodimenzionalne parametre
[1]. Ujedno je motiv
prozora odigrao važnu ulogu kroz čitavu povijest umjetnosti, u svojem
doslovnom, arhitektonskom značenju kao element definiranja perspektive i izvor
svjetlosti jednako kao i u metaforičkom kao spona i granica između ovo- i
onostranog, kao mogućnost metafizičkog iskustva svjetlosti. Najpoznatiji
metaforičar prozora možda je upravo najveći nizozemski barokni slikar
građanskog života Jan Vermeer. „S njim su se svjetlosni misticizam gotičkih katedrala
i estetska postignuća renesanse transformirala i usmjerila na pojedinca, na
privatnost i intimu osobnih odnosa. Njegove slike, njegovi naslikani prozori
kao metafore izvršili su ogroman utjecaj na uspostavljanje privatne sfere, koja
je postala temeljem civilnog društva.“
[2]
Nemoguće je ne uočiti veliku srodnost između Vermeerovih studija osvijetljenog
prostora i onih na novim radovima Jelene Blagović iz serije
Nove samoće.
Motivski, atmosferom postignutom svjetlom, pa čak djelomično i
značenjski, u svakom slučaju interesom za stanja i raspoloženja portretirane
žene, ovo dvoje analitičara društvenih pozicija i stanja pojedinca izuzetno su
bliski unatoč vremenu koje ih dijeli, okolnostima ili mediju.
„Fotografski koncept problematizira temu majčinstva, pružajući intimni pogled
na različite strahove, sumnje i samopropitivanja s kojima se autorica i njezine
bliske prijateljice suočavaju u razdoblju života u kojem planiraju postati
majke, ili to već jesu.“, piše Јelena Blagović u izjavi o radu. Inscenirani prizori majke (s djecom)
prikazuju u, kako autorica navodi, „trenucima između“, u onim kratkim
odsječcima vremena, svojim novim samoćama, u kojima si one, od nikog
promatrane, dozvoljavaju nesigurnost, bojazan, nestrpljenje, razočaranje,
paniku, očaj, žudnju…
Pritom je izraz na njihovim licima u najmanju ruku
dvosmislen, uostalom kao i izrazi na licima žena Vermeerovih slika. I
Jelena Blagović radnju svojih prizora smješta u intimni prostor protagonistica,
kojima je svima zajednički motiv prozora. Što je njima prozor osim izvora
svjetla? Kakvu prozor ima ulogu u životu mlade majke? U prvim mjesecima
majčinstva prozor je često ženina najsigurnija veza sa svijetom. Gledanje kroz
prozor postaje dijelom njezinog dnevnog rituala, zamjena za interakciju u izgubljenoj
negdašnjoj svakodnevici. Na radovima Jelene Blagović prozor je ujedno i
utočište, odraz mentalnog putovanja, slutnja svijeta koji se ne gleda (samo)
očima. Prozori „njezinih“ majki istovremeno su luknje prema vanjskom i
unutarnjem pejzažu.
Osim metaforom prozora Jelena Blagović u seriji
Nove samoće barata
još jednim općim mjestom povijesti umjetnosti, a to je motiv majke s
djetetom. Arhetipski je to i zasigurno jedan od najstarijih i najčešćih
motiva, koji je kroz povijest doživio brojne redefinicije prvenstveno s obzirom
na kontekst, no ipak, bez obzira bio on sakralnog ili svjetovnog karaktera,
krećući se unutar očekivanih kodova određenih društvenim konvencijama. Određena
doza nelagode koju nam neminovno izaziva gledanje ove serije uzrokovana je
upravo činjenicom da je autorica iznevjerila iskustvom naučena očekivanja
gledatelja.
Njezine majke nisu gestom usmjerene prema djeci, one su uhvaćene,
kako je već spomenuto, u trenucima odsutnosti, ili bolje rečeno, u trenucima
mentalnog i emotivnog isklizavanja iz idilične obiteljske scene. Upravo zbog
nedostatka vidljive aktivne interakcije između majke i djeteta, koji su na
nekim primjerima čak odvojeni planovima, ili su na njima djeca prisutna samo
kao odrazi ili siluete, doima se kako ove fotografske slike prikazuju trenutak
najvećeg naboja, onaj trenutak većini nevidljiv, nakon kojeg će uslijediti
umirenje, prihvaćanje, sreća, posvećenost, sve ono što bismo smatrali
uobičajenim za prizor majke s djetetom.
Isprint fotografija na šperploče ne samo da dodatno priziva stare majstore zbog
sfumatoznog dojma, on pojačava značenjski autoričinu namjeru. Kroz otisak
fotografije drvo se probija sa svim svojim nepravilnostima, godovima, greškama
nastalim pri obradi ploče; svi ti elementi se zajedno s fotografijom spajaju u
jednu sliku: nesavršenu i lijepu.
Radovi iz serije
Nove samoće ne predstavljaju uistinu niz pojedinačnih
portreta različitih žena u njihovim roditeljskim situacijama, jer da je
tome tako, oni bi izgledali posve drugačije, zna to svatko tko se zatekao u
domu u kojem žive mala djeca. Ovi su radovi u najpoštenijem smislu portreti
stanja i očekivanja (buduće) majke, u potpunosti van društvenog konstrukta,
sasvim intimni i stvarni, baš kao i oni Albertijevi prozori.
Iz predgovora
Iva Prosoli
23. 5. 2020.