Jelena Blagović izložba ''Nove samoće'' - Salon Galić

Fotografski koncept problematizira temu majčinstva, pružajući intimni pogled na različite strahove, sumnje i samopropitivanja s kojima se autorica i njezine bliske prijateljice suočavaju u razdoblju života u kojem planiraju postati majke, ili to već jesu. Ova generacija mladih žena u prosjeku rađa kasnije i manji broj djece, nego što su, ne tako davno, rađale njihove majke. 

Nije neuobičajeno da neke žene odluče ne postati majke. Razlozi za odgađanje ili neostvarivanje majčinstva za svaku od njih su različiti, stavovi o majčinstvu također. Zajedničko svim portretiranim ženama su različite nijanse straha, sveprožimajućeg novog osjećaja odgovornosti i zebnje od gubitka dijela sebe - gubitka mentalne i fizičke slobode. Fotografirane žene, mahom i međusobno prijateljice, prikazane su u trenucima između. 

Usprkos tradicionalnom shvaćanju majčinstva, njegovom uvriježenom kulturalnom konstruktu i određenim svjetonazorskim inzistiranjima na majčinstvu kao jedinom putu prema ženskom samoostvarenju, ono nije, niti je ikada bilo, jedina i najvažnija uloga žene. Ona je ujedno i nečija kći, sestra, partnerica, supruga, prijateljica, zaposlenica ili poslodavka, suradnica... 

Samoća, koju većina žena nauči cijeniti i u njoj uživati tek u odrasloj dobi, s majčinstvom se nepovratno mijenja. Upravo to stanje između uloga, osvještavanje da se rođenjem djeteta i žena iznova formira kao individua, prikazano je kroz ove inscenirane portrete, koji vizualiziraju trenutak odsutnosti i izmijenjene, nove vrste samoće, s kojom se svaka od portretiranih žena suočava. Najčešće unutar vlastitog doma i sama sa sobom.   Jelena Blagović
Jelena Blagović rođena je 1983. godine u Zagrebu u Republici Hrvatskoj. Završila je studij fotografije na Istituto Superiore di Fotografia e Arti Visive u Padovi u Italiji. Školovanje nastavlja na University of Westminster u Engleskoj, gdje nakon završenog preddiplomskog i diplomskog studija umjetničke fotografije i teorije stječe diplomu magistra umjetnosti. Zaposlena je kao docentica na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu na Katedri za fotografiju Odsjeka snimanja, te je voditeljica ADU Galerije f8. Izlagala je na 15 samostalnih i brojnim skupnim izložbama u zemlji i svijetu, te je dobitnica mnogih nagrada i priznanja.

U svojem utjecajnom traktatu De pictura, prvi puta objavljenom 1435. godine, veliki talijanski humanist, arhitekt i teoretičar Leon Battista Alberti sliku je okarakterizirao kao otvoreni prozor, odnosno točnije dao je uputu budućim slikarima kako da pravokutnom okviru platna pristupe kao otvorenom prozoru. Od renesansnog vremena pa sve do danas ideja prozora kao okvira slike / fotografije / ekrana  duboko je prisutna u poimanju prostora i njegovom svođenju na dvodimenzionalne parametre[1]. Ujedno je motiv prozora odigrao važnu ulogu kroz čitavu povijest umjetnosti, u svojem doslovnom, arhitektonskom značenju kao element definiranja perspektive i izvor svjetlosti jednako kao i u metaforičkom kao spona i granica između ovo- i onostranog, kao mogućnost metafizičkog iskustva svjetlosti. Najpoznatiji metaforičar prozora možda je upravo najveći nizozemski barokni slikar građanskog života Jan Vermeer. „S njim su se svjetlosni misticizam gotičkih katedrala i estetska postignuća renesanse transformirala i usmjerila na pojedinca, na privatnost i intimu osobnih odnosa. Njegove slike, njegovi naslikani prozori kao metafore izvršili su ogroman utjecaj na uspostavljanje privatne sfere, koja je postala temeljem civilnog društva.“[2] 

Nemoguće je ne uočiti veliku srodnost između Vermeerovih studija osvijetljenog prostora i onih na novim radovima Jelene Blagović iz serije Nove samoće.  Motivski, atmosferom postignutom svjetlom, pa čak djelomično i značenjski, u svakom slučaju interesom za stanja i raspoloženja portretirane žene, ovo dvoje analitičara društvenih pozicija i stanja pojedinca izuzetno su bliski unatoč vremenu koje ih dijeli, okolnostima ili mediju. 

„Fotografski koncept problematizira temu majčinstva, pružajući intimni pogled na različite strahove, sumnje i samopropitivanja s kojima se autorica i njezine bliske prijateljice suočavaju u razdoblju života u kojem planiraju postati majke, ili to već jesu.“, piše Јelena Blagović u izjavi o radu. Inscenirani prizori majke (s djecom) prikazuju u, kako autorica navodi, „trenucima između“, u onim kratkim odsječcima vremena, svojim novim samoćama, u kojima si one, od nikog promatrane, dozvoljavaju nesigurnost, bojazan, nestrpljenje, razočaranje, paniku, očaj, žudnju… 

Pritom je izraz na njihovim licima u najmanju ruku dvosmislen, uostalom kao i izrazi na licima žena  Vermeerovih slika. I Jelena Blagović radnju svojih prizora smješta u intimni prostor protagonistica, kojima je svima zajednički motiv prozora. Što je njima prozor osim izvora svjetla? Kakvu prozor ima ulogu u životu mlade majke? U prvim mjesecima majčinstva prozor je često ženina najsigurnija veza sa svijetom. Gledanje kroz prozor postaje dijelom njezinog dnevnog rituala, zamjena za interakciju u izgubljenoj negdašnjoj svakodnevici. Na radovima Jelene Blagović prozor je ujedno i utočište, odraz mentalnog putovanja, slutnja svijeta koji se ne gleda (samo) očima. Prozori „njezinih“ majki istovremeno su  luknje prema vanjskom i unutarnjem pejzažu. 

Osim metaforom prozora Jelena Blagović u seriji Nove samoće barata još jednim općim mjestom povijesti umjetnosti, a to je motiv majke s djetetom.  Arhetipski je to i zasigurno jedan od najstarijih i najčešćih motiva, koji je kroz povijest doživio brojne redefinicije prvenstveno s obzirom na kontekst, no ipak, bez obzira bio on sakralnog ili svjetovnog karaktera, krećući se unutar očekivanih kodova određenih društvenim konvencijama. Određena doza nelagode koju nam neminovno izaziva gledanje ove serije uzrokovana je upravo činjenicom da je autorica iznevjerila iskustvom naučena  očekivanja gledatelja. 

Njezine majke nisu gestom usmjerene prema djeci, one su uhvaćene, kako je već spomenuto, u trenucima odsutnosti, ili bolje rečeno, u trenucima mentalnog i emotivnog isklizavanja iz idilične obiteljske scene. Upravo zbog nedostatka vidljive aktivne interakcije između majke i djeteta, koji su na nekim primjerima čak odvojeni planovima, ili su na njima djeca prisutna samo kao odrazi ili siluete, doima se kako ove fotografske slike prikazuju trenutak najvećeg naboja, onaj trenutak većini nevidljiv, nakon kojeg će uslijediti umirenje, prihvaćanje, sreća, posvećenost, sve ono što bismo smatrali uobičajenim za prizor majke s djetetom. 

Isprint fotografija na šperploče ne samo da dodatno priziva stare majstore zbog sfumatoznog dojma, on pojačava značenjski autoričinu namjeru. Kroz otisak fotografije drvo se probija sa svim svojim nepravilnostima, godovima, greškama nastalim pri obradi ploče; svi ti elementi se zajedno s fotografijom spajaju u jednu sliku: nesavršenu i lijepu.

Radovi iz serije Nove samoće ne predstavljaju uistinu niz pojedinačnih portreta različitih žena u njihovim roditeljskim situacijama,  jer da je tome tako, oni bi izgledali posve drugačije, zna to svatko tko se zatekao u domu u kojem žive mala djeca. Ovi su radovi u najpoštenijem smislu portreti stanja i očekivanja (buduće) majke, u potpunosti van društvenog konstrukta, sasvim intimni i stvarni, baš kao i oni Albertijevi prozori.     

Iz predgovora Iva Prosoli    
                    

23. 5. 2020.