Akademski slikar i profesor na splitskoj ALU,Josip Botteri
Dini, autor iznimnog ugleda, kreator je
kompleksnog opusa, u kojem se posebno ističe sakralni ciklus, izlagao je na
brojnim samostalnim izložbama u domovini i svijetu.
Prisjećamo se umjetnikovih riječi.
Gospodine Botteri, u
povodu Vašeg ne malog doprinosa sakralnoj umjetnosti, nedavno je dovršen i
svečano prikazan dokumentarni film o
Vašem opusu.
- Niz autora je radilo na filmu, dr.sc. Hrvojka Mihanović
Salopek, muzikolog i povjesničarka književnosti, nedavno je sa suradnicima
dovršila snimanje dokumentarnog filma o mojem sakralnom djelu. Film obuhvaća
veći dio mojeg djela. Moram kazati kako je to vrlo zamršen pothvat,koji je
tražio mnoga putovanja i veliki studijski posao. Film predstavlja izbor iz
mnoštva djela iz različitih vremenskih razdoblja i pruža uvid u bitne razvojne
promjene.
Ključna
karakteristika ovoga filma.
- Ključna misao autorice filma je evanđeoska baština i
hrvatski nacionalni identitet u mojem likovnom djelu. I sam naslov filma
„SIMFONIA CROATICA ET CHRISTIANA“,daje naslutititi tu ideju. Moram istaknuti
produkciju, Udrugu Prosoli-sveta glazba,kao i Real grupu,kao i koprodukciju TV
Laudato. Film su snimali Boris Poljak, Dean Ganza, Andrej Bunić. Layout i
grafička obrada:Jakov Gaćina.
U filmu su govorili dr.sc. Hrvojka Mihanović Salopek, prof.
Nevenka Nekić i prof. Stanko Špoljarić. U filmu govorim i ja, kao umjetnik o
svojem djelu.
Što je važno u
nastanku likovnog djela?
- Slikarstvo je samo posrednik, pa može se kazati i
jezik,kojim umjetnik nudi svoje umjetničke i ljudske doživljaje povijesti,
sadašnjosti i slutnju budućnosti. Posebno moram istaknuti ljudsku patnju,koju
doživljavam i izražavam u mojem djelu. U teškim tragedijama jedino mi lebdi nad
patnjom trpeći Krist,kao utjeha i nada. Krist nam je blizak,jer on je za nas,
za naše vječno spasenje kao Bog,nedužan,iz neizmjerne ljubavi trpio i podnio
muku križa,čak,kako su Rimljani govorili:ludost križa.
Vi ste jedan od naših
najpoznatijih sakralnih slikara. Kako odabirete motive? Kako mu pristupate?
- Sakralna tema, to je moje svakodnevno razmišljanje i
molitva. Moj dan traje uz molitvu, od ranoga jutra do kasno u noć. Moje me
razmišljanje vodi kroz molitve, posebno kroz Krunicu, razmišljam o Kristovu
životu i o životu svetaca, posebno hrvatskih s naglaskom na život blaženog
Alojzija Stepinca, kojemu sam pribivao na sprovodu, kao đak Sjemeništa u
Zagrebu i vidio ga mrtvog na odru, u zagrebačkoj Prvostolnici.
Jeste li slikali
blaženog kardinala AlojzijaStepinca?
- Više puta, i na vitraju i na mozaiku i na platnu.
Vratimo se odabiru
motiva.
- Slikao sam mnoštvo sakralnih tema. Jedna od prvih jest sprovod u pastelu, pa opet sprovod u ulju,.
Zašto sprovod? Kao dječak bio sam ministrant i sprovodi su mi se duboko urezali
u sjećanje. Smrt me je jako potresala. Kasnije na Akademiji naslikao sam
raspetog Krista i Posljednju večeru. Na ALU
nije bilo posebnih komentara na ove slike, to su kasne šezdesete.
Koje ste teme
najčešće SLIKALI?
- Najčešće sam radio Krista na križu, zatim procesije, posebno
na Hvaru ,Braču i u Splitu. I ovdje su
ti motivi izloženi. Zanimale su me Ti događaji, mistični, gdje mnoštvo pobožnog
puka, sa svijećama koje palucajući rasvjetljavaju tamu, polagano hoda, moli i
pjeva „za križem“, kako na Hvaru i nosi ime Pasionska noćna procesija..
Kako je počelo i
kako je teklo Vaše školovanje na zagrebačkoj ALU?
- 1964. godine, početkom ljeta, doputovao sam u Zagreb, noćnim
vlakom iz Splita, kako bih polagao prijamni ispit na Akademiji likovnih
umjetnosti, u Ilici 85.
Zagreb mi je drag i danas, ali i tada, s puno nade i
sanjarija bio je moj Paris, mjesto mojih slikarskih težnji. Možda sam više
očekivao od ljudi. Mnogo je vremena moralo proteći, kako bih uvidio,spoznao, da
samo u tišini svoje samoće mogu vidjeti onaj istinski svijet za kojim tragam.
Jer dok sam tragao za umjetničkom istinom, pokazalo se, kako i svi drugi,
jednako žive u potrazi za vlastitošću i odmjeravaju „svoje pronalaske“, u našem
slučaju umjetnička iznašašća-djela, sa svojim suvremenicima i vode tihu a
ponekad i glasnu borbu oko prvenstva, uspjeha, ugleda. Sve se često završava u
taštini samodostatnosti, klanskim podjelama i zaštitama grupa, koje ih
pojedinačno ili kao skupinu izdiže za neko vrijeme nad ostalima. Nije moguće ne
spomenuti i političke i ideološke grupacije i podjele, koje ni danas nisu
završile i koje često i neprestano ometaju kontinuitet hrvatske duhovnosti i
kulture.
Može li se biti sam? U meni se dogodio taj, rekao bih
blagoslovljeni zov samoće. Drugi blagoslov koji me u toj samoći prati jest
radinost, koja me ustrajno drži i kojoj
postojano pristajem biti spreman na sve izazove.
Posebnu milost i blagoslov osjećam zbog nadahnuća koja
dobivam iz knjige Sv. Evanđelja. Sveto Pismo oživljava moju stvaralačku snagu.
Blagoslov obitelji, zdravlja, prijateljstava, blagoslov mnogih koji podržavaju
moje djelo. Sve to olakšava životni križ koji sa mnom prolazi i moj životni
put.
Koliko je važno za
umjetnika izlaganje? Izlagati ili ne?
- Izlagati ili ne? Bilo
je umjetnika, čak i profesora na Akademijama, koji gotovo nikada nisu izlagali.
Mislim kako se mora i izlagati. Naporno je zaustaviti i onako kompliciran
atelijerski rad, ali bez komunikacije s publikom, gubi se smisao našeg rada.
Drugi su danas običaji. Tiskanje obilnih kataloga, knjiga,
filmovi i medijski nastupi...itd.
Nemam nikakve preporuke osim, vjerno, redovito, što je bolje
moguće tražiti novo, novu i koliko je moguće dobru vlastitu sliku, potvrđujući
sve prije stvoreno.
Jer slikar, kipar, grafičar, glazbenik, pisac, filozof,
arhitekt, filmski režiser ili bilo koji drugi umjetnički stvaratelj rade
jednako:ono što misle i vide u sebi i osjećaju, sriču i izriču u svojem
umjetničkom govoru. To je govor iz dubine bića upućen suvremenom čovjeku. To je
razlog i izlaganja i objavljivanja ali i samoga stvaranja.
Umjetničko djelo,kao medij-posrednik između autora i općinstva,
autora i svijeta u svom vremenu, istodobno je i djelo kojim se nastavlja
kontinuitet kulturne sredine i naroda u kojemu nastaje a partipicira i u
kulturi svijeta.
Što mislite o
vlastitom djelu?
- Nisam zaljubljen u vlastito djelo, ali mogu reći kako ga
neprekidno stvaram odgovorno, sa ciljem da izrazim potpuno, što potpunije sve
što u sebi nosim. To je odgovoran, zahtijevan pa nekada i veoma naporan
pothvat.
Nastojim, poput one izreke, dopuštati, da stablo izraste, pa
ćemo naknadno odstraniti suvišne grane. U slučaju umjetničkog opusa učiniti će
to buduće vrijeme i stručne analize pozvanih.
Umjetnik nije nikakav prekršitelj i ne bi trebao čekati
sudski proces za svoje djelo.
Ovo stablo, poput smokve, rađalo je radosno, bez vlastitog
komoditeta.
Često sam osjetio naklonost mojem djelu. Mnogi su ljudi,
kako pojedinci tako i zajednice podupirali nastajanje mojih slika u različitim
tehnikama.
Najčešće, to su bila djela sakralnog nadahnuća.
Hvala svima koji su me podupirali i poticali kako u domovini
,tako i po svijetu.
Često
spomininjete samoću, važnu za umjetnika.
Što je još važno zas umjetnike koji se bave sakralnom umjetnošću?
- „O BEATA SOLITUDO“
Bez samoće i odcjepljenja od svega profanog, ne može nastati
ništa uzvišenog. Sakralnu umjetnost možemo nazivati i uzvišenom.
Rekli smo da je sakralna umjetnost angažirana. U svakoj
angažiranoj umjetnosti događa se neka određena poslušnost, pa bi to mogli
nazvati i neslobodom. A umjetnost se upravo hvali slobodom,pa čak i neposluhom,
do anarhije.
Sakralnom umjetnosti iskreno se može baviti onaj koji može
poštovati kontinuitete u kojima su prethodnici stvarali u povijesti umjetnosti
svjetske i nacionalne. Za slobodu umjetničkog izražavanja u području stvaranja
sakralne umjetnosti umjetnik se mora na svoj način izboriti. On zna da ova
umjetnost služi kao suvremena vizualizacija navještaja Božje riječi i da
umjetnički izraz treba nositi neprolazne komunikacijske mogućnosti za mnoštvo
vjernika koje će u sadašnjem i u budućem vremenu uz njegovo djelo moći moliti i
razmatrati svete tajne.
I naručitelja i umjetnika brine ono mnoštvo koje će
komunicirati s umjetnošću. Jer u crkvi umjetnost nije dekoracija, ona ne može
biti niti provokacija. Ona ne može biti nečitljiva, ako govori o određenoj
temi. Umjetnik je stvorio svoj izražajni jezik, on želi govoriti svojim
autentičnim stilom, izrazom,jezikom.
Potrebno je doći do sretnog susreta međusobnog poštovanja
naručitelja i autora. Sakralna će umjetnost živjeti i komunicirati, dulje, biti
aktualnija dulji vremenski period,ako umjetnik bude dosljedan sebi i svojem
stilu i što slobodniji u svom izražavanju.
U slobodi umjetničkog izražavanja krije se ključ buduće
recepcije umjetničkog djela.U slobodi umjetnik dotiče i ostvaruje proročku
ulogu.
Ipak, iznad svega, umjetnika njegova sredina mora
prepoznati. Njegova umjetnost treba postati duhovna pratnja i potreba svoje
sredine.
Umjetnost ne poznaje granica. Istinska umjetnost govori
univerzalnim jezikom i biva prepoznata u općem svijetu umjetnosti.
Europska umjetnost baštini u svojim temeljnim zasadama
najbolja iskustva i dosege umjetnosti stare Grčke i Rima, kao i umjetnost
Bizanta, koje utječu na stvaranje
predromanike, romanike, gotike, renesanse, baroka, manirizma, rokokoa i klasicizma da
bi tek u impresionizmu europski duh stvorio bitno novi umjetnički stil i
otvorio put novim ikonografskim i morfološkim umjetničkim ostvarenjima.
Slijede zatim različiti novovjeki stilovi i umjetničke
prakse od postimpresionizma u različitim strujanjima do fauvizma, jugendstila,
kubizma, apstrakcije, lirske i geometrijske, dadaizma, nadrealizma itd sve do u
naše dane.
I ne znajući za sve te novosti, čovjek našeg doba, kao i
kroz svu povijest, čezne susresti umjetničko djelo koje govori jakim likovnim
govorom, originalnim autorskim rukopisom i intelektualnim pristupom, kojim može
ostvariti komunikaciju sa suvremenim čovjekom.
Umjetnost nije samo igra i nije samo zgodna dosjetljiva
novost. Umjetnost može u sebi imati i te elemente, ali posebno sakralna
umjetnost mora vezati promatrača novošću interpretacije svetih tema,originalnim
i sugestivnim likovnim govorom, koristeći u ostvarenju sve likovne elemente u
najboljem čistom izdanju, u neponovljivim kombinacijama.
(Miroslav
Pelikan)
17. 3. 2020.