Urban Cult
Književnost
marketing

Objavljena knjiga DALIBOR MARTINIS – DIZAJNER PRI RADU 1970. – 1990.

Iz tiska je upravo izašla knjiga DALIBOR MARTINIS – DIZAJNER PRI RADU 1970. – 1990., autora MARKA GOLUBA i DEJANA KRŠIĆA, objavljena u izdanju Hrvatskog dizajnerskog društva. Ovo monografsko izdanje na 130 stranica na hrvatskom i engleskom jeziku daje pregled djelovanja Dalibora Martinisa, jednog od najistaknutijih hrvatskih medijskih umjetnika, kao grafičkog dizajnera. Obuhvaćajući vremensko razdoblje od početka 1970ih do 1990, u kojem Martinis kontinuirano djeluje (i) kao dizajner, knjiga nas prije svega upoznaje s impresivnim plakatnim opusom ovog autora, prije svega za kontekste filmske industrije i likovne umjetnosti, ali i s dizajnom za televiziju, oblikovanjem časopisa i publikacija te zaštitnih znakova. Promocija knjige održat će se u veljači, a knjigu već sada možete naručiti kod nas po cijeni od 99 kn.
“Imajući na umu reputaciju Dalibora Martinisa kao medijskog umjetnika, praktički jednog od pionira video umjetnosti i konceptualne umjetnosti u Hrvatskoj i Jugoslaviji, te činjenicu da su od ranih 1970-ih do danas njegovi radovi izlagani na nekima od najvažnijih međunarodnih umjetničkih manifestacija i nalaze se u brojnim domaćim i svjetskim muzejima, njegov opus u području dizajna vizualnih komunikacija iz današnje se perspektive mogao doista činiti kao kuriozitet ili usputna fusnota koja se pojavljuje na margini ove veće i važnije teme. Ta okolnost na neki nam je način 2017. godine olakšala rad na izložbi Martinisovog dizajna koju smo nazvali Krivotvorine, dezinformacije i smrznute slike i postavili je, zaključno s ljetom 2018. na tri mjesta — u HDD galerijiMultimedijalnom kulturnom centru u Splitu i Galeriji HUIU u Puli. Znali smo da ćemo većinu publike, naročito onu mlađe generacije, suočiti s djelima koja su im gotovo potpuno nepoznata a pritom nose izuzetnu vizualnu i intelektualnu snagu. Također, imajući uvid u građu, nismo osjećali potrebu argumentirati važnost Martinisovog grafičkog dizajna na način da se pozivamo na njegov umjetnički renome, naprotiv, pristupili smo mu upravo kao jednom od važnih izgubljenih poglavlja u historiografiji hrvatskog dizajna.”

Dizajn Dalibora Martinisa, ali i Sanje IvekovićGorkog ŽuveleJagode KaloperGorana Trbuljaka te nekoliko drugih umjetnika koji su stasali u kontekstu medijske i konceptualne umjetnosti ranih 70-ih u toj historiografiji za nas doista jesu svojevrsna “karika koja nedostaje”, tema koja produbljuje i širi naše razumijevanje dizajna u navedenom periodu, ali i njegovog odnosa s drugim kulturnim praksama. Već u prvoj polovici 1970-ih godina Dalibor Martinis i Sanja Iveković dizajniraju veliki broj televizijskih grafika (telopa), kao svojevrstan produžetak implementacije vizualnog identiteta Radiotelevizije Zagreb (1971.–1973., Design ekipa CIO, baziran na logotipu slovenskog dizajnera Jože Brumena). U jednom javnom razgovoru povodom izložbe Sanje Iveković, sam Boris Ljubičić se uključio komentarom iz publike kako im je oduvijek zavidio na poslu koji su tada obavili. Ništa čudno, dvoje mladih umjetnika na početku karijere, koji su se tada kretali oko rijetkih mjesta koja su promovirala novu umjetničku praksu, u isto vrijeme kreira grafike koje će svakodnevno gledati stotine tisuća, možda i milijuni ljudi.

U drugoj polovici sedamdesetih te kroz veći dio osamdesetih godina Martinis realizira veliki broj plakata i kataloga za izložbe u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu (danas Muzej suvremene umjetnosti), jednoj od središnjih i najutjecajnijih galerijskih institucija u Hrvatskoj i Jugoslaviji. U istom periodu dizajnira veći broj plakata za filmove nekih od najcjenjenijih filmskih autora tog vremena, poput Rajka GrlićaLordana Zafranovića, Antuna Vrdoljaka i drugih. Kao i u slučaju izložbenih plakata, i u filmskima je Martinis računao s određenim intelektualnim angažmanom publike, poigravao se s provokativnim jukstapozicijama, uvođenjem dimenzije vremena u statičnom mediju plakata itd., što je dijelom sigurno rezultat činjenice da je uživao povjerenje filmskih autora s kojima je surađivao, ali i toga da su plakati gotovo redom realizirani za potrebe promocije filmova na uglednim internacionalnim filmskim festivalima te nisu podilazili ni ukusu lokalne publike, niti podlijegali konvencijama oglašavanja filmova tog vremena.”

Ova knjiga neizbježno analizira i dodirne točke Martinisovog dizajna i umjetnosti. U središtu njegova interesa kao umjetnika svakako jesu pitanja komunikacije u javnom i medijskom prostoru, pitanja odnosa “stvarnog” i virtualnog, prirodnog i tehnološkog, informacije i njene medijske posredovanosti. Pritom se često i sam služi kopiranjem, reprodukcijom, ponavljanjem, rekontekstualizacijom i medijskom manipulacijom, izokrećući značenja u prvi mah uočljive poruke. Martinis se i kao dizajner, logično, samom prirodom dizajnerskog posla, bavio podacima, informacijama i njihovim odmetnutim fragmentima. Kao što u svom umjetničkom radu sustavno stvara radove koji problematiziraju pitanja same umjetnosti i umjetnika i njihovog društvenog i institucionalnog konteksta, tako i u dizajnerskom radu često dovodi u pitanje komunikacijske konvencije dizajna, konvencije medija plakata ili medija elektroničke televizijske slike. O ozbiljnosti kojom pristupa svom dizajnerskom angažmanu svjedoči činjenica da je sudjelovao na nizu domaćih i međunarodnih izložbenih smotri dizajna — na Bijenalu plakata u Varšavi (1972., 1974., 1976., 1980.), Bijenalu grafičkog oblikovanja u Mariboru (1972.), Zgrafu (1975., 1978.) i drugdje. U razdoblju dok se još aktivno bavio dizajnom imao je samo jednu samostalnu izložbu posvećenu tom području djelovanja, 1984. godine u LIKUM-ovoj Galeriji Urlich (postav izložbe i predgovor potpisuje Ariana Kralj), ali plakati su mu objavljeni u nekoliko sinteznih pregleda posvećenih tom mediju, počevši od kataloga izložbe 100 plakata iz Jugoslavije (ur. Marijan Susovski, GSU, 1972.), preko kataloga Stoljeće hrvatskog plakata (ur. Slavica Marković, Kabinet grafike HAZU, 2001.) do monografije 100 plakata MSU (ur. Jasna Galjer, MSU, 2011.).

Ova knjiga neizbježno analizira i dodirne točke Martinisovog dizajna i umjetnosti. U središtu njegova interesa kao umjetnika svakako jesu pitanja komunikacije u javnom i medijskom prostoru, pitanja odnosa “stvarnog” i virtualnog, prirodnog i tehnološkog, informacije i njene medijske posredovanosti. Pritom se često i sam služi kopiranjem, reprodukcijom, ponavljanjem, rekontekstualizacijom i medijskom manipulacijom, izokrećući značenja u prvi mah uočljive poruke. Martinis se i kao dizajner, logično, samom prirodom dizajnerskog posla, bavio podacima, informacijama i njihovim odmetnutim fragmentima. Kao što u svom umjetničkom radu sustavno stvara radove koji problematiziraju pitanja same umjetnosti i umjetnika i njihovog društvenog i institucionalnog konteksta, tako i u dizajnerskom radu često dovodi u pitanje komunikacijske konvencije dizajna, konvencije medija plakata ili medija elektroničke televizijske slike. O ozbiljnosti kojom pristupa svom dizajnerskom angažmanu svjedoči činjenica da je sudjelovao na nizu domaćih i međunarodnih izložbenih smotri dizajna — na Bijenalu plakata u Varšavi (1972., 1974., 1976., 1980.), Bijenalu grafičkog oblikovanja u Mariboru (1972.), Zgrafu (1975., 1978.) i drugdje. U razdoblju dok se još aktivno bavio dizajnom imao je samo jednu samostalnu izložbu posvećenu tom području djelovanja, 1984. godine u LIKUM-ovoj Galeriji Urlich (postav izložbe i predgovor potpisuje Ariana Kralj), ali plakati su mu objavljeni u nekoliko sinteznih pregleda posvećenih tom mediju, počevši od kataloga izložbe 100 plakata iz Jugoslavije (ur. Marijan Susovski, GSU, 1972.), preko kataloga Stoljeće hrvatskog plakata (ur. Slavica Marković, Kabinet grafike HAZU, 2001.) do monografije 100 plakata MSU (ur. Jasna Galjer, MSU, 2011.).

Zahvaljujemo i kustosicama Kristini Bonjeković i Jasni Jakšić iz Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu na brojnim kolegijalnim savjetima, informacijama te pomoći u ustupanju znatnog dijela digitalnih reprodukcija Martinisovih plakata iz dokumentacije i knjižnice MSU, kustosici Muzeja za umjetnost i obrt Koraljki Vlajo, tajnici HDD a Mirjani Jakušić, Moniki Džakić, asistentici Ori Mušćet, Mirandi Veljačić i Olegu Šuranu iz Platforme 9,81 te Kristini Nefat i Noelu Mirkoviću iz HUIU u Puli, Draženu Dabiću i antikvarijatu Bibliofil, Branku Spajiću i antikvarijatu Dobra Knjiga, Narcisi Vukojević, Ivani Karaturović i tvrtki Igepa-Plana, tiskarama Cerovski print boutique i Arskopija koje nas godinama podržavaju te Tajani Lemić i Tiskari Zelina, Ministarstvu kulture Republike Hrvatske i Zakladi Kultura nova.”
[iz uvodnog teksta]

(Urban Cult)
27. 1. 2020.
Marketing
marketing
Tražiš Posao?
Ponuda
Poslova!

jooble