Urban Cult
Izložbe
marketing

Još uvijek traje Dionizijski ples Bućana i Dolića

U prekrasnom prostoru Muzeja grada Kaštela u Dvorcu Vitturi otvorena je impresivna, mediteranskog ozračja, izložba Borisa Bućana i Petra Dolića „Dionizijski ples" koja sažima prirodu djela obaju umjetnika, i to u onom najjednostavnijem poimanju božanstva Dioniza (Bakha), u smislu zanosa i nesputanosti, raskoši izričaja, formi, boja, ljeta, strasti... 
Trideset i šest velikih radova likovnog maga, akademika Borisa Bućana , dosad samo pojedinačno prikazanih u javnosti, i brojne skulpture i instalacije ,na hrvatskoj sceni sve zanimljivijeg i prisutnijeg, kipara Petra Dolića. Čitava mala retrospektiva njegova rada kroz dvije decenije: od skulptura od obojenog drva i skulptura od kamena i aluminija, do najnovijih skulptura od brušenog plavog stakla, te velike dvometarska lebdeće skulpture i raskošnog mobila prirode - privukli su veliku pozornost kulturne publike, ali i zapaženih ljudi iz struke, voditelja i ravnatelja poznatih kulturnih institucija. 

Tako se u tom kvalitetnom kulturnom mnoštvu nedostatak ljudi iz političkih krugova, pa i onih zaduženih baš za kulturu Splitske županije, Splita i Kaštela nije zapažala. Veliko zanimanje i poštovanje pokazali su i njihovi kolege, umjetnici, vidjeli smo kiparicu Ljubica D.Buble, kipara Matka Mijića, kipara Petra Hranuellija, slikarice Tisje Kljaković, umjetnice Nives Čičin Šain... 

Nadahnute govore priznanja za izvanredno uspjelu likovnu manifestaciju održali su Margareta Šimat Banov, Joško Belamarić, te kustosica izložbe Mirela Duvnjak, koja se i zahvalila suradnji s Dagmar Meneghello, iz čije su palmižanske zbirke izloženi radovi. Ova ljubiteljica umjetnosti strastveno i kontinuiranio sakuplja svoju Zbirku već pedeset godina na malom svetoklementskom škoju, a veliku pažnju obraća mladima umjetnicima, koji mnogi, prva predstavljanja imaju baš na Palmižani. Tako i Dolić, a velikog Bućana izlagala je početkom osamdesetih. 

Bliskost umjetnika s njezinim pitoresnim domom u egzotičnom arboretumu na dalekom škoju je vrlo upečatljiva. Bućan slika aktove žena, koje naziva mediteranskim rijekama, raskošno raslinje Jadrana, palme, opuncije, agave, filodendrone, dalmatinske džungle i vjetrove, hvarsko otočje, mjesečinu u palmižanskim uvalama. Kod Dolića plivaju lijepe i opasne ribe, jedrenjaci i jedrilice, tu su plavi svjetioničari, moćna stabla od obojenog drva, anđeli od drveta, terakote i kamena, tu je instalacija od 65 djela čudesnih apstraktnih oblika ptica riba i raznog raslinja i čarobna dvometarska skulptura, poput čipke kaktusa, oblutaka mora, koja lomi svjetlo i pretvara se u očaravajuću vrteću svjetleću senzaciju koja nema kraja, a umjetnik joj je podario ime Palmižana. 

"Taj mladić voli drvo, ali njegovi oblici odbijajući sirovu dimenziju naznačavaju poetičnu verziju ; više lirsku nego epsku mogućnosti oblika. Nježnost njegovih plahih stvorova koja se bore da održe svoje biće posve je razvidna. Čak i teški kamen ukazuje na svoju nestabilnost "orahove ljuske". A korablje i lađe sa puno jarbola, brodovi sa puno radijalno nakostriješenih vesala otvaraju sugestivne slojeve asocijacija koje bogate i dinamiziraju maštu i sadržaje. Kultivirano, odmjereno s rafinmanom koji nije zadavio primarnost i jednostavnu plemenitost ishodišta niti je sterilizirao u neki totem, simbol ili znak. 

I tragovi boje ne oduzimaju djelu njegov prvotni niti poetički sukus. I bića stvorena po mjeri dlana i na radost, ruku i prstiju ukazuju na sposobnost materijalizacije sjena, sjećanja i asocijacije. Uz to oblik sadrži sugestivnost organskog svijeta, ali i svijeta koji je plovio, orao, kopao- svijeta koji je radio kao i Petar Dolić. "Opisuje dr.prof. Ive Šimat Banov Njegov najnoviji rad je homage Dagmar Meneghello, njen portret iz plavotirkiznog stakla, rad za izložbu koju će ovaj umjetnik tek imati u kolovozu u Muzeju antiktnog stakla u Zadru. "Dolić je staklo uzeo u obradu na drugačiji način nego njegovi veliki prethodnici, od Goldonija do Kuzme Kovačića. On je staklo tretirao kao kamen, bolje reći mramor i obrađivao ga brušenjem, skidanjem slojeva s površine sirovoga grumena, a ne ljevanjem. 

Postupak obrade je stoga spor, a rezultat se otkriva procesom rada kada se ukazuju osobine materijala skrivene duboko u unutrašnjosti izabranoga oblika. Sitne nepravilnosti u strukturi stakla mogu biti dobrim poticajem da ih se istakne i na taj način volumenu, budućemu kipu, dade izgled na koji se ponekad nije računalo. Petar Dolić svoj rad na skulpturi u staklu naziva modeliranje svjetlom , a to je savršeno precizno definiran i postupak rada, kao i samo djelo nastalo u tome procesu. q pokazuje polje zanimanja ovog izuzetno talentiranog i radišnog kipara" stoji u predgovoru za kolovošku prezentaciju kojeg je sročio Zvonko Maković. . 

U isto vrijeme dok teše i brusi staklo, "kroti" svjetlost, on mekano i pomno, osjećajno modelira glinu, spomenik velikom Vlahi Bukovcu, kojeg postavlja sjedećeg na klupu uz obalu mora, spomenik koji upravo čeka lijevanje u bronci..Čitav svoj život naš slikarski velikan živio je i radio po svijetu a čežnuo je za morem svoga kraja. Tu čežnju osjeća duboko u sebi i Petar Dolić. Zbog toga je ispisuje tako darovito u svojim brojnim morskim ciklusima , koji nam se otvaraju jedan za drugim. 

"Nevjerovatniji od rajskog cvijeta ili cvijeta iz sna jest budući cvijet, protuuslovni cvijet, čiji atomi sad zauzimaju druga mjesta i još se nisu povezali." tako reče Borges. Dok su Dolićeve skulpture lahor i igra raspjevanog toplog ljetnog dana na Mediteranu, cvrkut bezbrižnih ptica i i radost neopterečenog plova riba, Mediteran Borisa Bućana daleko je kompliciranija priča. Samo na prvi pogled to su raskošne scene i boje i oblici rajskih vrtova. Ispod njih teku podzemne rijeke ktonskog. 

Ova njegova slikarska produkcija su, zemaljske, prirodne, ljudske katastrofe, ovjekovječene na platnu. Naslikana spoznaja da smo samo jedan vrlo kratkotrajan snop energija, koji se u neumoljivom kretanju u djeliću vremena sićušnom spram kozmičkih mjerila, neizbježno nestaje pretvarajući se u drugi. Umjetnik koji je stekao svjetsku slavu harmoničnim, preciznim grafičkim radovima u ovim, novim slikama, s početka 21 stoljeća, apolonijevskog ili dionizijskog ozračja, neobuzdan je, brz, neuredan, a potezi kistom nervozni su, zaustavljeni u jednom pravcu, nastavljeni u drugom. Ako mu kapne boja to ga ne brine, kao ni ostaci naznačenog crteža kojim je započinjao sliku. Umjenik je toliko prepun energije, doima se poput izvoditelja nekog veličanstvenog koncerta koji pokušava izvesti svirajući čitavim orkestrom sam – od gromoglasnih orgulja, strasnog violoncella, reske trube do tam tam bubnjeva. 

Trčeći od jednog do drugog glazbala izbacuje glazbu sve bučnijih tonaliteta, do za ljudsko uho neizdrživog crescenda. Mala glazbena stanka, i sve opet ponovo iz početka. Usvom tekstu “Lovac na ljudske glave – Ili pronađeno lice“ M.S. Šimat kaže: ”Boris Bućan umjetnik je koji se u imaginacijskom polju kadra kreće kao lovac u sedimentima zajedničkog pamćenja slika. Nalazi se usred slikovnog polja ostajući uvijek autentičan i dosljedan obrisu vlastite geste koja je gotovo signum i koja može biti kaligrafija ili stilizacija, barok crnog fundusa ili minimalizam Matissovog visokog napona. Njegovi ciklusi nastaju poput rečeničnih nizova koji se rastaju ili sastaju na razmeđu dana i noći svaki govoreći drugim jezikom, drugom gramatikom i sintaksom. Prvi se gnijezde i nalaze svoje slogove i glasove u zelenom metabolizmu botaničke geneze gotovo organičkog vitalizma, drugi izbijaju iz ekspresionističkog afekta crnog kistovnog ispisa u čijim se naborima, cezurama, ligaturama i rascjepu pojavljuje fantazma lika. Naklon je liku. Lik je njegova mjera, znak i značenje. Nalazimo ga u namjerama, analogijama, metamorfozama u slučajnostima. 

Bućan zna izvesti lik i iz najneočekivanijih mjesta: iz botanike i krajolika, iz zoologije i mehanike, iz mjesta gdje je pokriven i tamo gdje mislimo da je otkriven, a ustvari ga ne vidimo. Njegova je retorika izravna, ima gotovo tjelesni otisak, mjeru vlastite geste i razvija se uvijek u proporcijama vlastite antropometrije. Ima svečanost teatarske manire, gibljiva je, protejska i u stalnim mijenama. “Iskazuje proteste naslikanom mediteranskom ikonskom botanikom, travama, agavama, opuncijama, palmama...monokromnom monokulturom, izložbom invazijskih kaktusa vrste opuncija, novi portreti muzičara u obliku listova biljke filadendrona ..Tu su i More i otoci, Gradovi i rijeke. 

Zatim dva erotska ciklusa nastala krajem 2007 i početkom 2008, posvećeni ženama, svog pokušaja riješavanja teške kompleksne emigme zvane žene. Ona je njemu prapočetak, Keopsova piramida na stidnici, otok u obliku filadedrona koja plovi prljavo zeleno, crnoplavim morem u svojim životnim ulogama majke, žene s dijetetom, same žene, raskrečene, ogromni grudi ili filigramski estetiziranog obličja, žene i muškarca i žene i vraga. Meduze ženskog mora - Superestetizirane ne-stvarne fotografije Ive Pervana jednog od najljepših naših arhipelaga – hvarskog - poslužile su za taj ciklus u koji je umjetnik uletio neočekivano. Poklonila sam mu Sagu o Quintessenzi, monografiju, koju, između ostalog krase fotografije gore navedenog autora. 

Što Bućan uzima Pervanove fotografije otoka za potku na kojoj plete svoj novi "strašni" svijet, toliko je minorno važno - da je nevažno! Sve što Pervanovu fotografiju čini "lijepom i opisnom" Bućan svojim novim estetskim "otrovom" prelijeva i od poželjne slike raja na zemlji, nastaje duboko problematičan odnos čovjeka i žene, djeteta i majke ili ljubavnika. I.Pervan kaže da ponekad mjesecima čeka najbolje svjetlo, danima traži najbolje mjesto kako bi napravio snimak nekog krajolika.. Ponekad to čekanje traje i godinama. U trenutku klika njegova aparata, ta, njegova, priroda je već nestala, uistinu je i bila ne- stvarna, ona je pervanovska. 

(Petar Hranueli)
30. 7. 2019.
Marketing
marketing
Tražiš Posao?
Ponuda
Poslova!

jooble