Urban Cult
Izložbe
marketing

Izložba Gorana Trbuljaka u Galeriji Kula

Izložba Gorana Trbuljaka ''Autoportret naslikan od drugog'' održati će se u Zavodu HAZU - Palača Milesi nedjelja, 14. srpnja 2019. u 20.00 sati.
(Ko)Incidentno autorsko lice 

Osvrnuvši se unatrag na proteklu izložbenu sezonu Gorana Trbuljaka počevši od proljeća 2018., od otvorenja retrospektivne izložbe u Ženevi lako je zaključiti da je riječ o jednom od najpovoljnijih trenutaka u karijeri konceptualnog majstora, cjelogodišnjem nizu više ili manje retrospektivno intoniranih „institucionalnih uprizorenja“ koja su se osim u inozemstvu (Ženeva i Bologna) odigrala i u nekoliko hrvatskih gradova, pa se nakon Zagreba (MUO, Galerija HDD) i Rijeke (MMSU) sada tome vijencu izlagačkih događaja pridružuje i Split. Međutim, zauzimanje retrospektivne vizure svojstveno je autorovoj praksi autorefleksivnog preispitivanja učinaka aktivnosti kojoj se posvećuje, a koja se najčešće svodi na minimalne geste stvaranja nagovještaja o prisutnosti autora, ili tehničke postupke oblikovanja tragova te prisutnosti, na očekivanim i neočekivanim javnim mjestima. 

U jednom svom segmentu nematerijalan, procesualan i performativan višedimenzionalni opus koji se teško usuglašava s pokušajima retoričkog sažimanja, odbacuje materijalnost djela u kojoj se ogleda reprezentacija autora. Trbuljak se bavi rastvaranjem suštine umjetničkog događaja kao specifične točke susreta različitih percepcija, objedinjenih prostorno-vremenskim okvirom mjesta. Incidentna postavka njegovih „izložbenih“ inscenacija jest u znakovitoj, posredničkoj ulozi radova (neovisno je li riječ o plakatu ili objektu) u uprizorenju relacijske situacije, koja subvertira neravnopravnost odnosa povlaštenog, jedinstvenog, poznatog pa i prepoznatljivog lica autora i, raspršenog, masovnog identiteta anonimne publike. 

Već od prvih nastupa ova metoda predstavlja Trbuljakovu filozofsku konstantu – to je otvaranje neočekivane, potencijalno dijaloške situacije između jednako „anonimnih“, mislećih pojedinaca koja pokreće igru pregovaranja o jasnim, poznatim i nedvojbenim premisama oko kojih gradimo društveni konsenzus da u kulturi postoje autori i publika, da ih povezuje odvijanje specifične komunikacije oko nekih djela ili izvedbi te da u tome postoji i umjetničko stvaralaštvo kojemu kao promatrači, posjetitelji izložbi, prilazimo s određenim povjerenjem ili nekim očekivanjima od mitske autorske ličnosti. U toj igri Goran Trbuljak kao metodičar i komentator umjetničke aktivnosti opće zaključke razvezuje u složenija pitanja, vodeći nas od jasnog prema nejasnome, od poznatog prema nepoznatome, od običnog prema neobičnom. 

U uređeni svijet umjetničkih pravila, općepriznatih kanona Trbuljak svojim gestama unosi entropiju, u komunikaciju s publikom empatiju, u životni kaos simultanih preklapanja pitanje može li nam se dogoditi umjetnost, štoviše baš onda kada ni autor nije posve siguran da li da ju želi ili ne želi. Odan „lovačkom“ kontinuitetu potrage za slučajnim podudarnostima, za nečim što bi se moglo pokazati kao vrijedno, možda kao splet „zaboravljenog“ estetskog trojstva dobroga, lijepoga i istinitoga, kao neočekivani izvanredni uvid u smislene veze među različitim istodobnim zbivanjima, Trbuljak svoje eksperimentalno autorsko lice sastavlja od perceptualnihnijansi između onoga što se izlaže i onoga što ostaje skriveno, osuđujući ga na nedovršiv proces kolebljivog samo-koncipiranja kroz ponavljanje čina autorizacije. 

Potencijalna neuhvatljivost autorskog lica bila je jedna od važnih linija značenja Trbuljakove izložbe nedavno održane u Muzeju za umjetnost i obrt u sklopu programa Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu MUO. U cjelini je izložba imala karakter narativnog performansa ili arhiva - instalacije o slučaju Glavoperakao posrednikaizmeđu dvojice Trbuljaka , koju je prema ideji istinitog događaja autor koncipirao, formulirajući rakurs kustosa i dokumentarista neobičnih životnih zbivanja. Izložba u palači Milesi ima srodan reprezentacijski karakter, no osim dokumentiranja zagrebačke izložbe ona donosi i refleksiju na prvu javnu deklaraciju autorskog lica iznesenu na izložbi u zagrebačkoj Galeriji SC 1971. godine. 

Na plakatu s autorskom tezom „Ne želim pokazati ništa novo i originalno“ vidimo i najraniji pred-akademski fotografski autoportret Gorana Trbuljaka, izveden povodom nastavnog zadatka na fotografskom odjelu Škole primijenjenih umjetnosti u svrhu ilustriranja fingirane naslovnice knjige, koju je srednjoškolac tom prilikom znakovito nazvao „Autobiografija“. Neupućeni posjetitelj mogao bi konstatirati da je tako otprilike, kroz deklarativnu nelagodu odgođenog početka, Trbuljakovaumjetnička avantura i završila, da je odlučio biti anonimni umjetnik sve dok se ne dokaže drugačije. Možda baš zbog tog razloga Trbuljak drži do redovitosti javnog izlaganja,a koncipiranju zapleta svojih izložbi pristupa više na način pseudo znanstvenika, poput neke vrste primijenjenog fizičara zainteresiranog da na odgovarajući način odabere parametre u kojima će se odvijati uvjeti naloženog eksperimenta i verificirati postavljena teza. 

U neutralnom prostoru palače Milesi Trbuljak uspostavlja preciznu shemu od tri analogne situacijezrcalnog odražavanja subjektivnog i intersubjektivnog iskustva donošenja odluke o autorizaciji. Izolirajući iz opće dinamike kretanja i vrtnje oko zemaljske osi nekoliko vremenskih točaka između 1971. i 2019., Trbuljak razlaže uzorke dviju stečenih institucionalnihrelacijau čijem će se perceptivnom slijedu razotkriti simbolična podudarnost između konceptualnog konstruktadubiozne uloge autora predstavljenog formulom monograma i njegovih situacijskih realizacija. Poput monograma GT koji simbolično reprezentira identitet autora, i odabir medija zrcali simboličnu genealošku podvojenost odnosa prema stvarnosnoj dimenziji u slikarstvu i readymade-u, također i podvojenost materijalne pojavnosti originala i fotografske reprodukcije. 

Kist s dvije četkice kao i Glavoper kao i Trbuljakovfotografski autoportret sredstva su simbolične medijacije. Pokretljivi znakovi koji svojim putanjama formiraju refleksivne relacije između unutarnjeg i vanjskog opažaja sebstvaTrbuljakova autorskog lica, između fizičkih egzistencija dvojice imenjaka-Trbuljaka i između ravnopravne valorizacije akademskih i anonimnih umjetnika. Autorsko lice, čiji se obraziformiraju kroz odrazeu kontinuiranoj igri dvostrukih slikasamo je koincidalni skuptragova složene društvene reakcijeodabranih sastojaka ove izložbe. 

Prema formuli to bi bili Autor, Muzej za umjetnost i obrt i Akademija likovnih umjetnosti, međutim prilagodljivi Trbuljak poseže za onim što je dostupno a to su u ovom slučaju GT, JF i ABS. Jednoznačna slika cjelovitosti ostaje nedohvatljiva, misao se drobi na slova, iskustvo događaja na tragove zbivanja.Ipak, pojedincima sklonima čitanju znakova otkriva se tajna Trbuljakova lukavog kontinuiteta, anticipacijski potencijal i ispunjeno obećanje odanosti nečemu ozbiljnijemu od puke mladenačke duhovitosti. 

U carstvu znakova između autora i publike nema jasne podjele jer i jedni i drugi stvaraju. Svatko od nas je, zavisno o volji, potencijalni portal za viši stupanj razumijevanja stvarnosti, a Trbuljak namovomstudijom znakova u palači Milesi daje plodnu podlogu za vježbanje tog egzistencijalnog instinkta.  Jasmina Fučkan, svibanj 2019.

(Duje Mrduljaš)
11. 7. 2019. 
Marketing
marketing
Tražiš Posao?
Ponuda
Poslova!

jooble