Unatoč tvrdnji pojedinih teoretičara kako se
animirani film logično svrstava u likovne grane,
[1] u kustoskoj i galerijskoj
praksi upravo ta poveznica često nedostaje. Hrvoje Turković ustvrdio je još
2008. godine kako su usprkos kvalitetnoj produkciji teorijski i kritički radovi
na temu animacije rijetki. Vođeni vlastitim interesom, izuzetnom slojevitošću suvremenih
metoda animiranja te obligacijom koju kao povjesničari umjetnosti imamo,
pogotovo u kontekstu hrvatske animacijske povijesti, moramo promijeniti ovu
činjenicu.
Radovi na izložbi prikazuju odabir iz produkcije u posljednje dvije
godine i ukazuju na pokretačke uzore, inspiraciju ili primjere koji prethode
njihovu nastanku: vezu animacijskog i likovnog svijeta kroz jasnu inspiraciju
radovima drugog umjetnika koji određuje stilski razvoj filma (
Biciklisti), dokumentaristički pristup i
naslanjanje na radove kroz koje se razvija vlastita redateljska priča (
Mačka je uvijek ženska) i samostalno
stilsko određenje koje pratimo kroz razradu predprodukcijskih faza. Domaćim
radovima pridružen je i jedan emblematski primjer strane produkcije iz 2017.
godine, za čije ćemo originalne predloške morati pričekati razvoj i financiranje
likovnih i kulturnih programa unutar kojih djelujemo.
Loving Vincent prvi je
dugometražni animirani film u potpunosti napravljen od ručno rađenih slika,
ulja na platnu, čije je likovno i biografsko polazište rad i život Vincenta van
Gogha.
Samo u brojkama: na filmu je radilo više od 100 izabranih umjetnika iz
različitih krajeva svijeta koji su naslikali oko 65 000 slika, posvećujući
velik dio vremena upravo ručnom umijeću. Proces izrade bio je slojevit: od
snimaka stvarnih radova van Gogha, koji su često nadograđivani zbog zadanosti
kadra filmskog formata, preko snimanja filmskih scena s glumcima koje su
kasnije digitalno i slikarski obrađene, sve do slikanja potpuno novih radova
baziranih na dokumentima i fotografijama razdoblja koje prezentiraju – najčešće
su to crno-bijeli momenti koji nas vraćaju u prošlost. Inspiracija i korištenje
originalnih radova van Gogha te iscrtavanje svakog kadra u njemu svojstvenom
stilu i tehnici, omogućava da se osvijesti likovnost kao polazište animiranog
filma.
Na sličan način to rade i nagrađivani
Biciklisti Veljka Popovića, čiji je predložak prepoznatljivi opus
Vaska Lipovca. Citiranje originala gradi film. Pejzaži i prikaz mjesta
podsjećaju na Lipovčevu Boku.
Čitavim filmom šeću protagonisti njegovih slika –
od onih vodećih, kao što su gospođa oko koje se razvija zaplet i njen kapetan, preko
usputnih sportaša i dizača utega na plaži, pa sve do biciklista – nositelja
priče i naslova filma. Karakteristične jake boje i voluminozni, obli oblici
prate stil originalnih likovnih predložaka, a upotpunjuje ih imaginarij kojim
autor gradi naraciju filma. Uspjeh filma upravo je u sinergiji direktne
citatnosti i nadopunjavanja koje pogađa atmosferu statičanog originala.
Upotpunjeni pejzaži, zvukovi i glazba, koji se izmjenjuju u scenama, naglašena
erotika i neizostavan humor odišu karakterom Vaska Lipovca. Razvoj filma i
uspješnost finalnog rada na izložbi se mogu pratiti kroz više segmenata:
originali Lipovca, razrada pojedinih scena te animatik.
Mačka je uvijek ženska netom je dovršen film koji potpisuju
Martina Meštrović i Tanja Vujasinović, a nastao je kroz propitivanje utjecaja što
ga je na njihov rad i stavove imala njihova bivša profesorica Marija Ujević
Galetović. Najavljen kao animirani dokumentarni film o kiparici, u svojoj
redateljskoj kompoziciji i odabiru tema otkriva preokupacije i stavove dviju
redateljica.
Kroz izabrane dijelove višesatnih intervjua koje su vodile s
kiparicom, priča se razvija oko njenih izrazito feminističkih, iako nikad javno
deklariranih, stavova. Uspoređujući prethodne generacije žena i njihove
(ne)mogućnosti realizacije unutar patrijarhalno determiniranog društva te na
primjeru profesionalnog razvoja Marije Ujević Galetović od studentice do prve
žene koja predaje na studiju kiparstva, prikazuju se izuzetno spore mijene kako
institucija, tako i čitavog društva. Gradivni primjeri ritmičkih izmjena
snimaka i animacije, skulpture i crteža te Marijinog pripovjednog glasa i glazbene
podloge, spleli su priču o trima autoricama kroz osobnu, a kritičku dimenziju.
Uz originalnu skulpturu Marije Ujević Galetović na izložbi su i isječci sirovog
materijala koji nisu iskorišteni u finalnoj verziji, čime se skreće pažnja na
dugotrajnost stvaralačkog procesa u kojem velik dio rada ostaje nevidljiv.
Dva na dva Jelene Oroz te
Manivald Chintis Lundgren i Draška Ivezića nemaju direktnog
likovnog, odnosno autorskog predloška. Oba filma obrađuju vrlo osobne teme
bliskih, narušenih emotivnih odnosa, ali načini na koje to postižu potpuno su
različiti. Promatrajući materijale razrade dizajna, likova i stila Jelene Oroz,
može se pratiti kako se pojednostavljenjem likova i ujednačavanjem pozadina
postiže jasnije prenošenje poruke. Upravo su plošni likovi i zagasite pastelne
boje te pozadine bez mnogo detalja, uz zvuk i scenarističke sekvence, stavili
naglasak na radnju i stvorili osjećaj odnosa dvoje ljudi u kojem prestaje
zajedništvo.
U
Manivaldu crtež je
jednostavan, a prevladavaju tonovi crvene, smeđe i sive boje na neutralnim
pozadinama. No, film obiluje detaljima koji ocrtavaju karaktere antropomorfnih
likova, a obrati i začudni elementi (bend s tzv. apsint zečevima) dodaju
humorističan ton, unatoč ozbiljnosti teme. Crteži koji prate film – razrada
storyboarda, crteži kojima autorica razrađuju likove i njihove situacije, ali i
oni koji nisu u filmu (npr. Manivaldov bezuspješni pokušaj samoubojstva
vješanjem o čarape) – samo su mali dio materijala potrebnog za izradu
kratkometražnog animiranog filma. U razvoju serijala o Manivaldu autori razrađuju
i ostale likove koji se međusobno isprepliću u nove radove, a uz ove skice omogućavaju
nam uvid u procese kreativnog stvaralaštva.
U želji da se pridonese stručnom vrednovanju animiranog filma
unutar vizualnih teorija, na izložbi je naglašen likovni segment animacije.
Ne
smijemo, doduše, zaboraviti da je animirani film splet različitih umjetničkih
disciplina te je upravo umjetnička suradnja jedna od najbitnijih karakteristika
ove umjetnosti, umjetnosti oživljenih slika. Razrada i analiza pojedinih
segmenata animiranog filma pomažu nam u propitivanju postojećih paradigmi, a
gledanje na velikom platnu čine novim, bogatijim iskustvom.
[1]Turković, H., 55/2008. Je li animirani film uopće —
film?.
Hrvatski filmski ljetopis, pp. 6-18.
Izložba je
otvorena do 13. srpnja. 2019.
Radovi na izložbi
prikazuju odabir iz produkcije u posljednje dvije godine i ukazuju na pokretačke
uzore, inspiraciju ili primjere koji prethode njihovu nastanku: vezu
animacijskog i likovnog svijeta kroz jasnu inspiraciju radovima drugog umjetnika
koji određuje stilski razvoj filma (
Biciklisti), dokumentaristički
pristup i naslanjanje na radove kroz koje se razvija vlastita redateljska priča
(
Mačka je uvijek ženska) i samostalno stilsko određenje koje pratimo kroz
razradu predprodukcijskih faza.
Domaćim radovima pridružen je i jedan
emblematski primjer strane produkcije
Loving Vincent iz 2017.
godine.
Na izložbi se mogu
vidjeti radovi
Draška Ivezića, Chintis Lundgren, Martine Meštrović, Jelene
Oroz, Veljka Popovića, Tanje Vujasinović te radovi umjetnika koji su bili
inspiracija animiranim filmovima i njihovim radovima
Vaska Lipovca i Marije
Ujević Galetović. Kustosica izložbe
je Marta Kiš u suradnji s Ivom Gašparović i Tanjom Šoškić
Izložba je
organizirana u suradnji Galerije Galženica i AM centra.
Sve
novosti vezane uz izložbu ”Paradigme animacije” pratite na web
stranicama
AM centra i
službenim
Facebook stranicama
eventa.
(Urban Cult)
14. 6. 2019.