MARE MODUL – keramička staništa za podmorje

Grupa umjetnika okupljena u projekt MARE MODUL izradila je staništa, umjetničke objekte od keramike većih dimenzija koji će, postavljeni u more, činiti male grebene i biti podloga na koju i u koju će se naseliti različiti organizmi. Individualan izričaj svakog člana grupe rezultirao je različitim rješenjima obzirom na zajednički izvor inspiracije - podmorski svijet. Raznolikost struktura, tekstura, varijacije oblika i odabir gline otvaraju mogućnost privlačenja veće bioraznolikosti. Obrastanje keramičkih struktura organizmima potaknut će dolazak i trajni boravak drugih organizama, koji su na tom području znatno prorijeđeni ljudskim aktivnostima. Projekt je uključen u međunarodni znanstveni projekt MERCES: „Obnova morskih ekosustava u promjenjivim EU morima" Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kojeg vode izv. prof. dr. sc. Tatjana Bakran-Petricioli i dr. sc. Silvija Kipson. Znanstvenici biolozi će u razdoblju od tri godine bilježiti proces razvoja života na novooblikovanim staništima.

Daleko od naših očiju, negdje na sredini Pacifika, formiran je novi kontinent. Nije ga zamijetio istraživač koji će po svojem otkriću ostati zabilježen u povijesti, niti je na njemu pronađen neki novi element, dragi kamen ili začin neobična mirisa. Bez obzira na to kako mu „tepali”, nazivajući ga plastičnim virom, vrtlogom ili zakrpom, golemi plutajući „kontinent” svjedoči o tome kako se naše generacije odnose prema svijetu u kojem živimo, jedinom u kojem je zasad moguće ostvariti ljudsku egzistenciju. Do nas učestalo stižu prizori poput onog morske kornjače iz čije se nosnice izvlači plastična slamka. Kitovi i dupini nerijetko imaju zastrašujuće ozljede nastale zbog pokidanih mreža u koje se zapliću brojni podmorski putnici, dok su kružni oblici koje zamjećujemo na morskim površinama daleko od obale (i ljudskih očiju) tovilišta nekvalitetne ribe namijenjene masovnoj konzumaciji, koja pridonose dodatnom onečišćenju. 

Najljepše plaže svijeta, među kojima je i viška Stiniva, nerijetko su prepune otpada koji uporno i pomalo sizifovski uklanjaju aktivisti, lokalno stanovništvo i poneki putnik namjernik, nastojeći ublažiti posljedice globalne katastrofe kojoj svjedočimo. Teško je predočiti si razmjere devastacije svijeta u čiju se ljeskavu površinu – pučinu – često zagledavamo nastojeći izreći nešto poetično. Ne postoje valovi koji će svojim perpetuirajućim ritmom pripomoći vidanju naoko nevidljivih rana. Televizijske emisije, koliko god bili potresni prizori koje posreduju, rijetko dopiru do svijesti ljudi, osobito novih generacija koje se informiraju na drukčije načine, brže i uglavnom površnije. 

I dok će selfiji snimljeni uz morske obale diljem svijeta rezultirati brojnim lajkovima a da se korisnici društvenih mreža ne zapitaju do koje su mjere fotografije koje se neprestano nude na pogled dorađene i „poboljšane”, u podmorju se odvijaju procesi koji će zabrinuti tek rijetke pojedince te ih potaknuti da i sami nešto promijene te pridonesu poboljšanju stanja. Morski je krajolik, jednako kao i onaj kontinentalni, često predmet interesa fotografa, ali i drugih umjetnika koji svojim radom problematiziraju ili referiraju njegovu egzistenciju. Priroda nas uči slušati očima, osobito ona čiji zvukovi do nas ne stižu ili su nam nerazumljivi. Podmorski pejzaž osobito je mjesto. U ranijim umjetničkim razdobljima rijetko je bio predstavljan ponajviše stoga što ljudi nisu bili u mogućnosti zaroniti i dulje vremena boraviti pod površinom pa se prikaz prostranstava podmorja najčešće samo zamišljao. 

Tišina koja ga prati jedan je od uvjeta kontemplacije. No dok umjetnici čovjeka smatraju neraskidivim dijelom prirode, koji zahvaljujući promatranju promjena koje se u njoj odvijaju stječe određena iskustva primjenjiva u životu, podmorski pejzaž lišen je takvih mogućnosti. Za njega su ključna znanstvena i tehnička dostignuća koja su s jedne strane pridonijela mnogim saznanjima, dok su s druge pripomogla katastrofalnom onečišćenju. Krajolik je povijesnoumjetnički konstrukt; on je umjetnička reprezentacija prirode za čiju su nam interpretaciju nužni njegovi vizualni prikazi. Tradicija njegova prikazivanja rezultat je kulture sačinjene od mitova i sjećanja; ovisi o načinu gledanja, ponovnom otkrivanju onoga što imamo, no što smo vremenom zaboravili ili prestali prepoznavati. 

U pogledu u prirodu sadržana je jedna od najsnažnijih čovjekovih „žudnji da u prirodi pronađe utjehu za svoju smrtnost”, zapisao je Simon Schama. Zahvaljujući snimkama i suradnji umjetnika i znanstvenika u projektu Mare modul, grupa autora osvijestila je brojne promjene nastale u jadranskom podmorju. Vođeni željom za pozitivnom promjenom i nenametljivim načinom ulaska u podmorsku zajednicu, umjetnici u području keramike oblikovali su niz staništa. 

Prirodni materijal – glina, podvrgnut visokim temperaturama, „ohladit” će more. Ne doslovno, već simbolički, omogućujući da se u sitne stvorene strukture ugnijezdi niz mikroorganizama koji zatim pokreću krug života. Ciklus koji je bio prekinut zbog ljudske nepažnje i nerazumijevanja bit će obnovljen zahvaljujući sustavu morskih modula i promjeni agregatnih stanja, dok pokreti ruku autora nastoje prenijeti ideju o fizici valova i načinu kako dôl svakoga od njih, otkako je svijeta, utječe na podmorje i život u njemu.(Sandra Križić Roban, iz predgovora)

10. 7. 2018.