Izložba MARE MODUL – keramička staništa
za podmorje biti će otvorena u petak 13. 7. U 19 sati u Tehničkom
muzeju Nikola Tesla (izložbena dvorana), Savska cesta 18, Zagreb.
Grupa umjetnika okupljena u
projekt MARE MODUL izradila je staništa, umjetničke objekte od keramike većih
dimenzija koji će, postavljeni u more, činiti male grebene i biti podloga na
koju i u koju će se naseliti različiti organizmi. Individualan izričaj svakog
člana grupe rezultirao je različitim rješenjima obzirom na zajednički izvor
inspiracije - podmorski svijet. Raznolikost struktura, tekstura, varijacije
oblika i odabir gline otvaraju mogućnost privlačenja veće bioraznolikosti.
Obrastanje keramičkih struktura organizmima potaknut će dolazak i trajni boravak
drugih organizama, koji su na tom području znatno prorijeđeni ljudskim
aktivnostima. Projekt je uključen u međunarodni znanstveni projekt MERCES:
„Obnova morskih ekosustava u promjenjivim EU morima" Prirodoslovno-matematičkog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kojeg vode izv. prof. dr. sc. Tatjana
Bakran-Petricioli i dr. sc. Silvija Kipson. Znanstvenici biolozi će u razdoblju
od tri godine bilježiti proces razvoja života na novooblikovanim
staništima.
Daleko od naših očiju, negdje na sredini Pacifika,
formiran je novi kontinent. Nije ga zamijetio istraživač koji će po svojem
otkriću ostati zabilježen u povijesti, niti je na njemu pronađen neki novi
element, dragi kamen ili začin neobična mirisa. Bez obzira na to kako mu
„tepali”, nazivajući ga plastičnim virom, vrtlogom ili zakrpom, golemi
plutajući „kontinent” svjedoči o tome kako se naše generacije odnose prema
svijetu u kojem živimo, jedinom u kojem je zasad moguće ostvariti ljudsku
egzistenciju.
Do nas učestalo stižu prizori poput onog morske kornjače
iz čije se nosnice izvlači plastična slamka. Kitovi i dupini nerijetko imaju
zastrašujuće ozljede nastale zbog pokidanih mreža u koje se zapliću brojni
podmorski putnici, dok su kružni oblici koje zamjećujemo na morskim površinama
daleko od obale (i ljudskih očiju) tovilišta nekvalitetne ribe namijenjene
masovnoj konzumaciji, koja pridonose dodatnom onečišćenju.
Najljepše plaže
svijeta, među kojima je i viška Stiniva, nerijetko su prepune otpada koji uporno
i pomalo sizifovski uklanjaju aktivisti, lokalno stanovništvo i poneki putnik
namjernik, nastojeći ublažiti posljedice globalne katastrofe kojoj svjedočimo.
Teško je predočiti si razmjere devastacije svijeta u čiju
se ljeskavu površinu – pučinu – često zagledavamo nastojeći izreći nešto
poetično. Ne postoje valovi koji će svojim perpetuirajućim ritmom pripomoći
vidanju naoko nevidljivih rana. Televizijske emisije, koliko god bili potresni
prizori koje posreduju, rijetko dopiru do svijesti ljudi, osobito novih
generacija koje se informiraju na drukčije načine, brže i uglavnom površnije.
I
dok će selfiji snimljeni uz morske obale diljem svijeta rezultirati brojnim
lajkovima a da se korisnici društvenih mreža ne zapitaju do koje su mjere
fotografije koje se neprestano nude na pogled dorađene i „poboljšane”, u
podmorju se odvijaju procesi koji će zabrinuti tek rijetke pojedince te ih
potaknuti da i sami nešto promijene te pridonesu poboljšanju stanja.
Morski je krajolik, jednako kao i onaj kontinentalni,
često predmet interesa fotografa, ali i drugih umjetnika koji svojim radom
problematiziraju ili referiraju njegovu egzistenciju. Priroda nas uči slušati
očima, osobito ona čiji zvukovi do nas ne stižu ili su nam nerazumljivi.
Podmorski pejzaž osobito je mjesto. U ranijim umjetničkim razdobljima rijetko
je bio predstavljan ponajviše stoga što ljudi nisu bili u mogućnosti zaroniti i
dulje vremena boraviti pod površinom pa se prikaz prostranstava podmorja
najčešće samo zamišljao.
Tišina koja ga prati jedan je od uvjeta kontemplacije.
No dok umjetnici čovjeka smatraju neraskidivim dijelom prirode, koji
zahvaljujući promatranju promjena koje se u njoj odvijaju stječe određena
iskustva primjenjiva u životu, podmorski pejzaž lišen je takvih mogućnosti. Za
njega su ključna znanstvena i tehnička dostignuća koja su s jedne strane
pridonijela mnogim saznanjima, dok su s druge pripomogla katastrofalnom
onečišćenju.
Krajolik je povijesnoumjetnički konstrukt; on je
umjetnička reprezentacija prirode za čiju su nam interpretaciju nužni njegovi
vizualni prikazi. Tradicija njegova prikazivanja rezultat je kulture sačinjene
od mitova i sjećanja; ovisi o načinu gledanja, ponovnom otkrivanju onoga što
imamo, no što smo vremenom zaboravili ili prestali prepoznavati.
U pogledu u
prirodu sadržana je jedna od najsnažnijih čovjekovih „žudnji da u prirodi
pronađe utjehu za svoju smrtnost”, zapisao je Simon Schama. Zahvaljujući
snimkama i suradnji umjetnika i znanstvenika u projektu Mare modul, grupa autora osvijestila je brojne promjene nastale u
jadranskom podmorju. Vođeni željom za pozitivnom promjenom i nenametljivim
načinom ulaska u podmorsku zajednicu, umjetnici u području keramike oblikovali
su niz staništa.
Prirodni materijal – glina, podvrgnut visokim temperaturama,
„ohladit” će more. Ne doslovno, već simbolički, omogućujući da se u sitne
stvorene strukture ugnijezdi niz mikroorganizama koji zatim pokreću krug
života. Ciklus koji je bio prekinut zbog ljudske nepažnje i nerazumijevanja bit
će obnovljen zahvaljujući sustavu morskih modula i promjeni agregatnih stanja,
dok pokreti ruku autora nastoje prenijeti ideju o fizici valova i načinu kako
dôl svakoga od njih, otkako je svijeta, utječe na podmorje i život u njemu.(Sandra Križić Roban, iz predgovora)
10. 7. 2018.