Urban Cult
Izložbe
marketing

Tapiserija ili ne?

Izložba u organizaciji ULUPUH-ove Sekcije za tekstilno stvaralaštvo propituje današnji status tapiserije kao oblika umjetnosti tekstila odnosno tzv. Fiber arta. Izlažu međutim i članovi drugih ULUPUH-ovih sekcija koji se ne izražavaju primarno u tekstilu ali koji su u ovoj izložbi našli povod da u svom mediju daju tumačenje tapiserije. Rezultat je izložba koja obuhvaća radove najšire shvaćenih primijenjenih umjetnosti, od umjetničkog nakita preko grafika i keramike do tekstila.  
Izvorna ideja za formiranje postava pod naslovom «Tapiserija ili ne?» pripada Vesni Pleše, a njezina razrada Tatjani Grgurini Vučetić. Drugačije rečeno, potpisnik ovih redova nije zaslužan za koncepciju, već samo za izbor radova, odnosno teorijske didaskalije koje prate postav navedenog naslova. 

U tom smislu rado bih za početak citirao pretpostavke koje smo izložili u pozivu članovima ULUPUH-a. Tekst koji slijedi rezultat je prije svega napora kolegica Pleše i Grgurina Vučetić, a moja uloga svela se na njegovo uredničko oblikovanje. «Pod pojmom tapiserije više ne mislimo samo na plošne zidne dekoracije izrađene vunom. Danas umjetnici «Fiber arta» teksturom, formom, bojom, te najrazličitijim materijalima stvaraju djela koja s tradicionalno shvaćenom tapiserijom često imaju malo zajedničkog. 

Odgovara li, prema tome, tapiserija još uvijek svojoj rječničkoj definiciji ili je postala novom disciplinom umjetnosti? Uostalom, imajući u vidu da se pojmom «Fiber art» označavaju sve one izrađevine koje se strukturno i tehnološki temelje na uplitanju niti ili vlakana, možemo li pretpostaviti da je tapiserija tek podvrsta šireg «Fiber art» područja, te konačno upitati gdje je granica između njega i ostalih likovnih areala poput skulpture ili slikarstva? I dalje, može li se, dakako, možda ne tek uvjetno i rubno, o «Fiber artu» govoriti u kontekstu novih tehnologija, računalne grafike, videa ili «Internet-arta»? 

Ovo pitamo zato jer danas već uvriježeno shvaćanje «Fiber arta» podrazumijeva naglašavanje materijalne komponente djela, dok su nove tehnologije određene virtualnim identitetom umjetničke izrađevine... pretpostavili smo da se nit ili vlakno može vrlo široko definirati; bez ograničenja materijalom, disciplinom ili tehničkim sredstvima. Vlakno u «Fiber artu», dakle, onako kako bismo ga mi za ovu priliku željeli shvatiti, može biti pamučni konac, metalna žica ili nit nastala izvlačenjem karameliziranog šećera. Ova nit može biti različitih dimenzija, papirnata, pa čak sastavljena od otpadnih materijala, a pretpostavit ćemo i da se može identificirati u medijima poput fotografije, računalne grafike, itd. 

Rezultat njezinog uplitanja sa samom sobom i drugim nitima ne mora biti plošan, dekorativan, figurativan, primjenljiv, ali može i biti sve to... vrijednost projekta ovisi ne samo o odazivu članova tekstilne sekcije ULUPUH-a, već je pohranjena upravo u mogućnosti drugačijeg čitanja tapiserije, gdje isto čitanje proizlazi iz naših međusobnih, medijskih, tehničkih i tehnoloških razlika.» Citirani tekst definira konceptualne gabarite izložbenog istraživanja, te ih smješta u područje intermedijalnosti: preplitanje konvencija koje pripadaju različitim medijima vodi novim i često nepredvidljivim rezultatima koji dodatno definiraju ontologiju svakog pojedinog medija koji je uvučen u intermedijalni odnos. 

Zaista, poslužimo li se školskim primjerom, konvencije filmske montaže jako su utjecale na načine strukturiranja teksta, primjerice, romana, ali smo istovremeno (i upravo zbog prožimanja naoko nespojivih oblikovnih i semantičkih postupaka dvaju medija) štošta saznali i o književnom tekstu, i o filmu. Slijedeći istu logiku, mijenja se i naše razumijevanje tapiserije. Plošna, načelno dekorativna zidna izrađevina u dosluhu s drugim disciplinama, pa i medijima, postat će mnogo toga što izvorno nije bila. U isti će se mah – upravo kroz proces prividne (ili možda stvarne?) promjene identiteta tapiserije – razotkriti i neka supstancijalna obilježja izvorne discipline koju danas tek načelno shvaćamo kroz postupak tkalačkog uplitanja vunenih, svilenih, pamučnih ili lanenih niti. 

Ovaj, bazično hermeneutički intonirani postupak prevođenja jednog medija (ili discipline) na jezik drugog medija (ili discipline) ne treba miješati s onim što Lev Manovich naziva «jezikom novih medija». Manovich, naime, nove medije sagledava kroz prizmu digitalizacije koja predviđa praktički neograničeno kombiniranje različitih sadržaja, ali u kontekstu prethodnog gubitka njihovih izvornih obilježja. Primjera radi, obrada klasično napravljene analogne fotografije u računalnom grafičkom programu pretpostavlja njezinu prethodnu digitalizaciju. 

Time se ostvaruje mogućnost automatske obrade i transmutiranja  fotografskog sadržaja u nesagledivom broju pravaca, no, izuzimajući tehnološku komponentu digitalne obrade, bez uspostavljanja općih načela prema kojima se navedene promjene odvijaju, te bez uspostavljanja hermeneutičkog kruga. Kako bismo izbjegli poistovjećivanje s takvim pristupom naglašavamo upravo hermeneutičku dimenziju postava «Tapiserija ili ne?» prema kojoj većinu izloženih pojedinačnih radova shvaćamo kao neku vrstu teksta o tapiseriji, te ga tumačimo iz perspektive teksta o drugom mediju (ili disciplini). 

U konačnici će veći broj izloženih radova oformiti varijantu hermeneutičkog kruga: radovi impliciraju načela različitih varijanti tumačenja tapiserije u svjetlu onoga što tapiserija nije, ali ih je istovremeno nemoguće tumačiti drugačije nego kroz prizmu tapiserije. Dakako da u tom kontekstu nerijetko dolazimo na rub prepoznatljivosti tapiserije kao oblikovnog postupka. Primjerice, Anastazija Debelli poistovjećuje tapiseriju s tekstom u doslovnom smislu riječi, pretpostavljajući kako je tiskani tekst – usprkos načelnoj vizualnoj sličnosti s tkanjem, a možda upravo i zbog nje – prvenstveno tekstura upletenog smisla posredovanog pojmovima. 

Matea Banoža Blažević odvlači, opet, problem u polje apsurda, razmatrajući kulinarstvo kao tapiseriju sazdanu na višeslojnoj vizualnoj pošalici sazdanoj na teksturi od tijesta. Mario Treščec vjeruje da između frizure i tapiserije postoji skulpturalna analogija, dok, posve različito, Zlatko Odrčić prebacuje težište istraživanja na ulogu teksture u gradnji primarne slikarske površine. Ljerka Njerš koristi se, pak, digitalnim medijem apliciranim na zaobljenu fizičku površinu, što njezinim izrađevinama daje i virtualne karakteristike, međutim gotovo istu virtualnost nalazimo kao metaforu u transparentnim tkanjima Vesne Pleše. 

Konačno, niz autorica – poput Staše Čimbur, Ajle Hebib Špoljarec ili Ruže Hodak – razmatra stalno oscilirajuće odnose tapiserije i slike. Ovdje, jasno, nije moguće ni potrebno svakoj autorici/ autoru posvetiti prostor koji zaslužuje, ali vjerujem da nabrojani primjeri dostatno osvjetljavaju intermedijalne intencije izložbenog postava. Na kraju, umjesto zaključka, valja primijetiti kako tapiserija i danas opstaje kao polje umjetničkih istraživanja upravo zato jer je kroz nju moguće iščitavati kronološki mnogo mlađe, pa i vrlo različite medije ili tehničko-tehnološke postupke. 

To je inače odlika temeljnih umjetničkih medija poput slikarstva ili kiparstva, a sličnih primjera iz povijesti umjetnosti nam ne nedostaje. Grčka se arhajska skulptura u osnovi promijenila upotrebom drugačijih kiparskih dlijeta, ali je i dalje ostala skulptura; uljane su boje drastično izmijenile novovjekovno shvaćanje slikarstva, pa ipak je slikarstvo kao takvo preživjelo. Ipak, tapiserija je – ponajprije zbog svojih ontoloških zadatosti, koja ju izjednačavaju s temeljnim konstrukcijskim sposobnostima čovjeka – utkana ne samo u osnove slikarstva i kiparstva, nego u temelje našeg promišljanja svakog oblikovanja. 

Uplitanje nasuprotno postavljenih elemenata (niti, drvenih greda, pojmova, iskaza, itd.) nalazimo u svim konstrukcijskim načelima koja se temelje na statici i semantici mreže, što pojam tapiserije eksponencijalno širi do najnovijih medija putem kojih tkamo vlastitu egzistenciju. Nije li i Facebook zapravo tapiserija? Nitko od naših izlagača toga se nije sjetio, možda baš zato jer je Facebook tapiserija unutar koje živimo i granice koje više ne možemo sagledati. 
(Vladimir Rismondo)

Izlažu: Matea Banoža Blažević, Staša Čimbur, Anastazija Debelli, Tatjana Grgurina Vučetić, Karlo Gross, Ruža Hodak, Vesna Jakić, Nataša Knežević, Alida Mezić, Tihana Mikša Perković, Ivana Mrčela, Ljerka Njerš, Zlatko Odrčić, Vesna Pleše, Dijana Rajković, Renata Svetić, Sanja Šebalj, Ajla Hebib Špoljarec, Mario Treščec, Lyra Zajmi.   

Izložba će se moći pogledati do 4. svibnja, radnim danom od 10 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati. Nedjeljom i praznicima galerija je zatvorena. Ulaz na izložbu je slobodan.

17. 4. 2017. 
Marketing
marketing
Tražiš Posao?
Ponuda
Poslova!

jooble