Urban Cult
Književnost
marketing

Zagrebačke posvete Branku Miljkoviću

U srijedu, 7. prosinca 2016. u 19 sati u  gostionici  Pod starim krovovima, Teatar poezije prema autorskoj zamisli Gorana Matovića u okviru   Zagrebačkih posveta priređuje  događanje pod naslovom "Branko Miljković – Uzalud je budim". 
U programu sudjeluju Irena Vrkljan, Branislav Glumac, Sara Renar, Mladen Vujčić i Goran Matović. U okviru događanja u Miljkovićevoj posijednjoj gostionici Pod starim krovovima postaviti će se plakat  kao trajni spomen na pjesnikov boravak u Zagrebu. U noći 11/12. veljače 1961. godine Branko Miljković  (1934. -1961.)  počinio je samoubojstvo. Objesio se "o jednu nisku vrbu na Ksaveru". I drvo je reklo "Nemoj, jutro moje belo". 

Te kobne noći krenuo je  iz gostionice Pod starim krovovima. U novom  izdanju  Zagrebačkih posveta poznati umjetnici grade scenski portret velikog pjesnika udjelom  govora, glazbe i filma. U scenskoj montaži Uzalud je budim prepliću se i ulančavaju ispovjedni fragmenti pjesnika i njegovih suvremenika. Glumačko umijeće i pjev daju ovom događaju posebnu uzbudljivost. Miljković se neprekidno ispovijeda kao pjesnik i filozof a kao prorok vidi prizore prije svojega rođenja i poslije svoje smrti. Živio je poput A. B. Šimića i Frana Galovića  27  godina. Kretao se  po liniji civilizacijskog nomadizma od Niša preko  Beograda do Zagreba. Slobodu  je  pronašao u smrtiU začaranoj  šumi  na Kraveru.   

Da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj, kapitalni stihovi kao spoznaja i kao razočarenje. Legendarni pjesnik meteorski je zablistao i odmah su ga proglasili  "princem poezije".  Zagreb ga je primio kao sebi ravna. Naš grad  izabrao ga je  po srodstvu. Zagreb ga je volio. I on je volio Zagreb. Idem u Zagreb. Tamo je Krleža. Evropa. Tamo ću se najbolje osećati.  

Zagreb je postao njegova artistička domovina, njegov zaklon. Iz njega je otišao u svoju začaranu šumu u kojoj nije čuo kako drvo kaže "nemoj"... Osjetio je da ga Zagreb može smiriti. Da mu može otvoriti novi početak... 

U Zagrebu je tražio Poreklo nade. Sve te pesme  iz zbirke "Poreklo nade" pisao sam da bi ih čitao jednoj ženi. Ona je slušala i ostala ravnodušna. Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba moga duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i moj zakon. Mirko Kovač: On je bio neka moja vizija pjesnika: duhovit, lucidan, talentiran, obrazovan, opsjednut ženama i uvijek zaljubljen, patnik, veseljak, depresivac, nagonom samoubojica, ali jedino i trajno odan poeziji. Samo je on mogao napisati: "Srećan ko svoju pesmu ne plati glavom."    

Branko Miljković na veličanstven način uspostavlja pjesnički dijalog  živih i mrtvih, prošlosti i budućnosti. Branko Miljković modernom pjesništvu vraća vjeru da je još uvijek moguć magijski obred s riječima. Njegovi prijatelji i umjetnici u scenskom događanju "Uzalud je budim" nanovo će potvrditi živost  i ljepotu "zvjezdanog jezika" ovog velikog umjetnika.

(M.K.)
6. 12. 2016. 
Marketing
marketing
Tražiš Posao?
Ponuda
Poslova!

jooble