Otvorenje koncertne sezone u Zajcu

Uz poznate skladatelje i njihova djela, Straussove Metamorphosen i Beethovenovu Treću simfoniju u Es-duru Eroicu, orkestar i zbor Opere HNK Ivana pl. Zajca, uz dvoje nacionalnih opernih prvaka Dubravku Šeparović Mušović i Giorgia Suriana, praizvest će Ištipanu hartiju mladog riječkog kompozitora Jurja Marka Žerovnika. Riječka opera naručila je novu kompoziciju ovog skladatelja povodom 130. obljetnice rođenja Janka Polića Kamova! 

Mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović, nacionalna prvakinja Opere HNK u Zagrebu, dobitnica je svih najvećih domaćih nagrada, iznimno cijenjena u Europi kao interpretkinja u operama i koncertnim izvedbama Mahlera, Wagnera, Straussa, Bizetove Carmen, Verdijeve Amneris, a surađivala je s najvećim opernim umjetnicima današnjice (Jonas Kaufmann, Marco Soustra, Libor Pešek, Leoplod Hager, Christoph Camperstin i mnogi drugi) te je kontinuiranoe prisutna na kazališnim i festivalskim scenama. 

Bas-bariton Giorgio Surian, nacionalni prvak Opere HNK Ivana pl. Zajca, dobitnik je najvećih priznanja i nagrada u inozemstvu i Hrvatskoj, ostvario je više od 160 uloga u operama, oratorijima i dr, na više od 10 jezika, pod vodstvom najistaknutijih dirigenata (Claudio Abbado, Carlos Kleiber, Riccardo Muti, Seiji Ozawa, Lovro von Matačić, Zubin Mehta) i uz suradnje s poznatim opernim redateljima. Juraj Marko Žerovnik rođen je 1993. godine i još je student Muzičke akademije u Zagrebu. 

Nagrađivan je i kao solist pijanist, ali i kao član komornih sastava. Njegove su se kompozicije izvodile još dok je pohađao srednju školu, a nastavilo se i tijekom studija. Tako je već u HNK Ivana pl. Zajca, pod ravnanjem maestra Zorana Juranića, izvedena njegova Fantazija za gudački orkestar  u sklopu programa koncerta  Riječki skladatelji i solisti 25. rujna prošle godine. Žerovnik je inspiraciju pronašao u Kamovljevim pjesmama U noći i Vitlaj duše iz zbirke Ištipana hartija, te pjesmi Gdje si, draga, jučer bila... što ju je Kamov napisao u desetoj godini života.  

Skladatelj kaže: „Svojim opusom, Kamov se ističe kao čovjek ispred svog vremena, pa je tako pobuna i izražavanje ogorčenosti u njegovim djelima plamičak koji najavljuje buktinju kasnije avangarde. Veliki klaster na samom početku skladbe označava početak te borbe, odnosno izraz straha i bijesa. Gorčina i crnina jesu sredstvo kojim se želi ukazati na promjene, koje time ipak daju vjeru u svjetliju budućnost. Na isti takav način glazba odustaje od neprijateljskog, ljutitog izraza te si dopušta malo lirskiji tijek." Kamovljeve su pjesme postale temeljem za glazbeno putovanje kroz nebrojene izražajne mogućnosti simfonijskog orkestra, zbora i solista, na mnogim mjestima obogaćenima neobičnim instrumentalnim bojama.   

Simfonijski koncert započet će djelom Metamorphosen Richarda Straussa skladanima 1944. i dovršenim u proljeće '45. na rubu nacističkog kolapsa, samo koji tjedan prije Hitlerova samoubojstva. Preneražen pretvaranjem opernih kuća u ruševine, Strauss je u svom dnevniku zapisao: „Dvije tisuće godina kulturne evolucije upoznalo je svoju propast, a nezamjenjive spomenike arhitekture i umjetnička djela uništila je vojska kriminalaca."  Intenzivno osoban, ovaj elegični opus po mnogočemu je posveta njemačkoj umjetnosti. Strauss u jednom dijelu citira Beethovena, njegov pogrebni marš iz Eroice, s bilješkom u notnom zapisu – In memoriam. 

Govoreći o Eroici Ludwiga van Beethovena, koja naslovom implicira herojstvo, nemoguće je ne spomenuti njenu vezu s Napoléonom Bonaparteom. Prema svjedočenju Ferdinanda Riesa, Beethovenova učenika i prijatelja, Beethoven je svoju Treću simfoniju skladao 1803. misleći na Bonapartea i uspoređujući ga s najvećima iz antičkog Rima. „Ne samo ja, već i mnogi Beethovenovi bliski prijatelji, vidjeli smo tu simfoniju na njegovom stolu, kopiju s prekrasnim rukopisom, s rječju „Bonaparte" upisanu na samom vrhu naslovne stranice te „Luigi van Beethoven" na samom dnu. 

Bi li prazan prostor između dva imena bio ikako ispunjen ili ne, ne znam. Bio sam prvi koji mu je rekao novost da se Buonaparte proglasio carem, nakon čega ga je, obuzet bijesom, uzviknuo: „Dakle, nije on ništa više od običnog smrtnika! Sada će i on gaziti sva prava čovjeka, nametati samo svoje ambicije; sada će sebe držati superiornim u odnosu na sve ljude, postati tiranin!" Potom je naslovnu stranicu poderao i bacio ju na pod.“ Prigodom praizvedbe 1805. u Beču, Eroica je podijelila publiku i za vrijeme i nakon koncerta, bila je dulja od svih simfonija do tada. Kritičari 19. stoljeća pokušavali su shvatiti prividno proturječje smrti i proslave u kontekstu hommagea Bonaparteu. 

Čak i Albert Einstein komentira: „Zašto postoji desetak ili više programskih tumačenja Eroice – a nijedna od njih prava ili čak uvjerljiva?" Kako bilo, ako se kome treba priznati herojstvo, onda je to svakako Beethoven koji je u mjesecima osobnih teškoća izborio takvu Simfoniju. Ludwig van Beethoven (1770 – 1827) njemački je skladatelj koji pripada samom vrhu europske umjetničke glazbe. Njegovih devet simfonija označuju početak novog simfonizma, razlikujući se jasnim i specifičnim profilom. Kako u istoj koncertnoj večeri funkcioniraju djela skladatelja 18, 19. i 21. stoljeća, pod dirigentskim vodstvom Villea Matvejeffa, provjerite u petak. 

(Milena Jerneić)

12. 10. 2016.