Urban Cult
Izložbe
marketing

Utopija distopijske realnosti u sklopu ciklusa 'Samo jednom prvi put'

U petak 9. rujna 2016. u 18:30 sati u galeriji Pikto (Branimir centar, Branimirova 29, Zagreb) otvara se izložba UTOPIJA distopijske realnosti u sklopu ciklusa 'Samo jednom prvi put'. Ciklus je namijenjen mladim kustosima kojima kroz ovaj projekt pružamo priliku da osmisle i postave svoju prvu izložbu. Kustosica Petra Jalšovec u sklopu svog koncepta odabrala je pripadnike mlađe generacije hrvatskih figurativnih umjetnika – Renea Bachracha Krištofića, Radovana Kunića i Igora Taritaša, a izložbu otvaramo predavanjem „Utopija na 'kraju povijesti'“ koje će održati dr.sc. Ivan Cerovac. Projekt je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Izložba je otvorena do 13. rujna 2016. godine.
U sklopu cilklusa 'Samo jednom prvi put' već drugu godinu zaredom mladim kustosima pružamo priliku da osmisle i postave svoju prvu izložbu. Ove smo godine odabrali dva projekta koja predstavljamo u rujnu, a sufinancirani su sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske. 

Prvi projekt u ciklusu Samo jednom prvi put je UTOPIJA distopijske realnosti, koncept kustosice Petre Jalšovec koja je za izložbu odabrala pripadnike mlađe generacije hrvatskih figurativnih umjetnika – Renea Bachracha Krištofića, Radovana Kunića i Igora Taritaša. Izložbu otvaramo predavanjem na temu „Utopija na 'kraju povijesti'“ koje će održati dr.sc. Ivan Cerovac.    

  Predgovor: Petra Jalšovec   

Kada bi državom vladali filozofi ili ukoliko bi njeni vladari postali filozofima, kao što je to Platon svojedobno smatrao nužnim za blagostanje države, njeni bi temelji zasigurno počivali na moralnijem i pravednijem društvu, a kada je jedan filozof svoju viziju o takvom društvu utjelovio u djelo, ono je postalo jedno od najrevolucionarnijih i najutjecajnijih literarnih djela svoga doba, čije su idejne postavke i misaone konstelacije aktualne sve do danas. Riječ je dakako o filozofu, književniku i humanistu Thomasu Moreu i njegovom djelu Utopija, izdanom 1516. godine, prije točno 500 godina. Utopija je nastala u humanističko ideološkom duhu renesansne Engleske, u vremenu kada ponovno počinje oživljavati antički svijet ideja, a pritom i utopija kao koncepcija dobrog žvota postaje primamljiva. 

Rasprava o utopijskom uređenju u formi dijaloga (po uzoru na Platona), postavljenja je u razdoblju interesa za otkrića i putovanja Novog svijeta. Utopija se direktno nadovezuje na Platonovu Republiku (unatoč razmaku od gotovo dvije tisuće godina), kao jedno od kapitalnih djela političke filozofije, koje je (kronološki) nakon Republike razmotrilo primjenu radikalne političke reforme. Pokušaji aktualizacije istog su osobito obilježili prošlo stoljeće, pri čemu je tzv. politički utopizam, iako živo prisutan u domeni suvremene političke filozofije, ostao na razini teorijskog proučavanja. 

Režim se u Utopiji temelji na pretpostavci da se sreća sastoji u pronalasku i ispunjenju zadovoljstva svakog građana, čime se izravno izlaže opasnosti zapadanja u politički hedonizam, što je ujedno i glavna zamjerka njenoj implementaciji u političkom sistemu. Svojom vizijom boljeg života, Utopija je postala pradigmatskim primjerom ideje idealnog društva. Otok Utopija, ime je dobio po vojskovođi Utopu koji je osvojivši to područje naredio da se prokopa kanal i da se na tom mjestu zemlja okruži morem, dok sam pojam „utopija“ dolazi iz grčkog jezika i obilježava krajnje elastičan, iako dvoznačan koncept - s jedne strane podrazumijeva idealno, „sretno mjesto“, a s druge strane pak - nepostojeće mjesto. Obeshrabreni spoznajom o utopiji kao nepostojećem mjestu, odnosno nemogućnosti primjene utopijskih ideja u praksi, sam koncept utopije često transponira u anticipaciju distopijske suvremene realnosti. No, upravo je nedostižna potraga za utopijom kao idealnim mjestom, kao simbolom ostvarenja nedostižnog i nadilaženjem granica dostižnog, bila inspiracija svim vidovima umjetničkog izričaja. 

Tematika utopije problematizirana je naročito u književnosti, unutar historijskih narativa kao nostalgična projekcija prošlosti i udaljenih krajeva, te unutar fikcijske literature kao fantazija i projekcija vizije budućnosti, gdje se utopija prema mišljenju američkog povjesničara Russella Jacobya pojavljuje kao naša potreba, odnosno pojava imanentna našoj imaginaciji. Osim u književnim narativima, utopija je bila inspirativna i za područje arhitekture, dizajna i urbanog krajolika, gdje se utopijske ideje koriste vizualom slikom, najčešće za predočavanje jukstapozicije dvaju subverzivnih koncepata utopija-distopija. Samo neke od primjera 'sretnog društva' tako pronalazimo u djelu Država sunca Thomasa Campanelle i Sretan grad Frane Petrića, dok su najpoznatije distopijske tematike Vrli novi svijet Aldousa Huxleya i 1984. Georgea Orwella. 

U prostoru Pikto galerije, na izložbi Utopija distopijske realnosti, sudjelovati će pripadnici mlađe generacije hrvatskih figurativnih umjetnika – Rene Bachrach Krištofić, Radovan Kunić i Igor Taritaš, te svojim kreativnim idejama i angažmanom, unutar apsolutne slobode umjetničkog stvaranja, realizirati vlastito viđenje tematike utopije u okviru ciklusa Samo jednom prvi put. Galerija u tom smislu postaje platforma za likovno interpretiranje tematskog okvira utopija-distopija, generiranje novih spoznaja i problematiziranje utopije kao (nepostojećeg) mjesta. U vremenu nestabilne ekonomske situacije, političke korupcije i oportunizma, lažnog morala i obrnutih vrijednosti, pojam utopijskog društva kao predmeta kritičkog promišljanja i katalizatora promjena, ponovno se ističe kao relevantan diskurs o kojem bi umjetnici (kroz svoja djela) trebali progovarati. Cilj ovog projekta je izlaganje izložbe koja će problematizirati potragu za jedinstvenim mjestom, oazom umjetnosti u kojem će promatrač, kao centralni subjekt muzejskog iskustva i aktivni sudionik, dobiti iskustvo koje će posljedično poticati na angažman za promjenom u društvu. 

Kao što je istaknuto ranije, ekstenzija koncepta utopije kao dobrog života proširila se sa teorijskog pročavanja prezentiranog u literarnim djelima, na brojne aspekte praktičnog, umjetničkog djelovanja, čiji je krajnji cilj utjecaj na društvo, generiranjem promjena koje će utjecati na kvalitetu života. Umjetnik Rene Bachrach Krištofić u svom je ciklusu radova Protest utopije potaknuo temu dijalektičkog međuodnosa pojedinca i društva, koji uvelike utječe na sistem. Pojedinac i društvo u tom smislu čine naizgled zaseban svijet, od svijeta kojeg čini trijada pojedinac-društvo-sistem, koja koegzistira kao holistička cjelina dvaju suprotstavljenih svjetova. U svojom ciklusu crteža i slika u tehnici akrila Rene istodobno propituje i angažiranosti i inertnosti pojedinca u situacijama u kojima je on u mogućnosti dati vlastiti doprinos reagiranjem protiv takvog oronulog sistema - na prosvjedima. 

Upravo je prosvjed protiv Vlade RH 2011. godine potaknuo Renea na promišljanja o nepostojanju kritične mase u takvim situacijama, kao i medijima koji svojim manipulativnim odabirom prezentiranog sadržaja cijelu situaciju pogoršavaju, dok u takvim situacijama najčešće ispaštaju marginalizirane skupine (poput radnici Diokija, Riza, LGBT populacija). Pronicljivo pitanje koje se pritom postavlja izravno se tiče utopije – može li pojedinac egzistirati u vlastitom utopističkom svijetu, bez alijenacije i izolacije, ili samo ukoliko se bori protiv sistema, čiji je imanentan dio? Nemogućnost borbe sa sistemom rezultirala je osnivanjem utopijskih komuna, koje su se naposlijetku pokazale neodrživima. Mnogo je primjera takvih komuna koje su svoj revolt vladajućem mainstreamu izražavale osnivanjem komuna u kojima su prihvatile alternativni način života, dijelili sredstva za život, kućanske obaveze i životne svjetonazore. 

Liverpoolska komuna 70-ih, te radikalniji primjer koji je proizašao iz kontrakuture 60-ih - Black Bear Ranch u Californiji, samo su neke su od komuna koje su bile inspiracija Reneovom ciklusu utopijskog planiranja. Utopija kao odnos među dvama suprotstavljenim svjetovima, unutarnjem i vanjskom, nestvarnom i zbiljskom, prema uvriježenom američkom humanističkom znanstveniku i piscu Lewisu Mumfordu predstavlja dvije disjunktivne krajnosti – bijeg ili rekonstrukciju, te kako Mumford ističe u svojoj knjizi Povijest Utopija „prve ostavljaju vanjski svijet kakav jest; druge ga nastoje prilagoditi“. Sivo područje prelaska između te dvije zone provlači se kao tanka nit u  radovima Radovana Kunića, u ciklusu naziva Vrijeme prelaska. Riječ je o radovima koje su nastali u određenom vremenskom trenutku u kojem su se za umjetnika činile kao razborit odabir, no naposlijetku se nisu uklopile u prethodno zamišljeni koncept, stoga su ostale u nedefiniranoj kategorizaciji, u neodređenom vremenskom kontinuumu, čekajući rješenje kojim će izaći na svjetlo dana i dobiti zasluženo mjesto na pijedestalu valorizacije novih mladih nada hrvatske umjetnost. 

Povlačenjem analogije može se uočiti da su Radovanova djela Mjesto prelaska, U nastojanju, Slika koja se ne javlja, svojim naslovom i sadržajem, konotacija teorijskih postavki utopije koje su u svojoj realizaciji bile neprimjenjive ili dugoročno neodržive, te su time svoje idealno 'utopijsko' mjesto pronašle u Galeriji Pikto. Kako bi se ogradio od potencijalnih kritika, Thomas More Utopiju zaključuje mišlju da i drugim državama želi uspostavu političkog i društvenog uređenja sličnog onome u Utopiji, iako je i sam svjestan apsurdnosti mnogih postavki na kojima Utopija počiva. U globalu, svako je utopijsko djelo sadržajno različito i prikazano iz perspektive miljea svog autora, no teorijske postavke mnogih utopija su u svojoj srži identične – proizlaze iz nezadovoljstva postojećim stanjem i predlažu ideju za koju se prvotno vjerovalo da će donijeti prosperitet, a naposlijetku se pokazala neostvarivom. 

Umjetnička djela proizašla iz zaokupljenosti problemima svakodnevnog života, dekadentnog društva i njegove moralne stagnacije na slikama Igora Tartaša, rezultirala su prikazima surealnog, metafizičkog prostora u kojem se ogleda prizvuk ambivalentnog karaktera utopije. Problematika utopije kao mjesta koje stvara privid, iluziju ideje idealnog društva, kao i neizvjesnost odlaska na put koji će dovesti do takvog društvenog uređenja, na ovim je platnima uprizorena u punom jeku. Teret odluke prihvaćanja odlaska na takvo neizvjesno mjesto, na Igorovim platnima potenciran je impostiranjem samo rijetkih pojedinaca koji se na njima nađu, dok gotovo uvijek prizoru prisustvuje misteriozna crna mačka, kao natruha nesretnog ishoda do kojeg će odlazak na mjesto utopije dovesti. 

(Nela Simić)
9. 9. 2016. 
Marketing
marketing
Tražiš Posao?
Ponuda
Poslova!

jooble