Urban Cult
Izložbe
marketing

Izložba Izmjereni krajobraz u galeriji AŽ

U Galeriji AŽ Atelieri Žitnjak, 18.12. 2015. u 19h, otvara se izložba Antuna Maračića ''Izmjereni krajobraz''. Serija fotografija koju izlaže po prvi put, snimljena je 2007. u pejzažu zagrebačkog parka Maksimir kao sekvenca od većeg broja snimaka, nastalih u vremenskom rasponu od dvije minute.
Seriju fotografija maksimirskog krajobraza Antun Maračić je, pripremajući se prije više godina za veću samostalnu izložbu, pronašao u svom digitalnom fotoarhivu, među neselektiranim mnoštvom snimaka koji se godinama talože čekajući trenutak eventualnog zamijećivanja, 'ekshumacije', moguće promocije u djelo.*

Serija je nastala 2007. godine, a autor ju je, čini se, izgubio iz vida neposredno nakon što je bila snimljena. Tako se koju godinu kasnije iznenadio kad je prepoznao njezinu smislenost i zaokruženost registriranog prizora-događaja. Zašto je previdio taj niz snimaka, kako to da je tek puno kasnije uočio sadržaj serije koji mu se sada učinio zanimljiv i suvisao? Teško je reći. Kako bilo, fotografije su tada povećane s namjerom da se uz mnoge druge eksponate pokažu na izložbi znakovitog i primjerenog naslova 'Nehotični i slični radovi'. Za njih se, međutim, na toj samostalki nije našlo mjesta, uz ostalo i zbog njihovog  većeg formata i prostorne zahtjevnosti. No seriju Maračić više nije zaboravljao, njezina intriga je opstala. 

Ponajprije, valja rekonstruirati razlog atrakcije tog konkretnog segmenta maksimirskog pejzaža zatečenog u predvečerje jednog davnog lipanjskog dana. Promatrač je vjerojatno bio potaknut jasnoćom i lapidarnošću krajobraza, oštrom podjelom njegove horizontalne i vertikalne komponente -  plohe livade i 'zida' šume, s nastavkom neba iznad nje; svjetlozelene livade u prvom planu, koja se proteže do polovine slike i tamne, skoro crne pozadine šume u drugoj polovini kadra. Osim tog upečatljivog kontrasta po dužini, tu je  još i podjela po dubini, odnosno okomici u dvodimenzinalnoj fotopredstavi.

Puteljak koji se zbog perspektivnog suženja ljevkasto pruža sredinom donje polovine slike nekako kao da se u svojoj završnoj točci u dnu perspektive potencijalno teži sastati s isto tako ljevkastom formom neba koje se, zbog konstelacije varirajućih visina stabala sljubljenih u pozadini, kao neki neizbrušeni trokut čupavih kateta vrhom spušta prema tlu. I tu je također, kroz plavo-sivkastu svjetlinu 'lijevka' neba i 'lijevka' puta u perspektivi, u igri neki in spe-spoj horizontale i okomice na sredini slike, u obliku koji tendira onom klepsidre.
Eto taj je prizor po svemu sudeći zaintrigirao flanera-promatrača i on ga je, bez većih očekivanja, zabilježio. No istodobno, iz čistog središta prizora, iz tame šume na kraju puteljka pojavila se jedna biciklistica čije frontalno napredovanje snimatelj zapaža i odlučuje popratiti s više snimaka te se tako razvila sekvenca.

Kada je došla do točke na kojoj djeluje fotograf žena na biciklu je skrenula i nestala iz kadra, ali već u trenutku njezina pristizanja u prvi plan, u lijevom uglu, na crti 'horizonta' pojavile su se dvije figure koje se kreću  nadesno potvrđujući tako vodoravnu crtu koja raspolavlja sliku po dužini. Promatrač-snimatelj dovoljno je sabran da na ekranu fotoaparata uoči tu sitnu pojavu te da, nakon što je biciklistica iščezla, u nepromijenjenom kadru nastavi s praćenjem pridošlog para koji je uredno prohodao dužinom crte i nestao u sjeni šume na desnoj strani. Sekvenca od većeg broja snimaka nastajala je čitave dvije minute. No slučaj je htio da situacija bude posve čista, školski koncizna.

Nikakvih šumova u vidu pojava i gibanja nekih drugih osoba ili bića, u nekim drugim smjerovima. Tako je registrirano kretanje aktera kao spontano 'mjerenje' prostora uzduž i poprijeko, odnosno po horizontali i vertikali kadra, kao potcrtavanje koordinata  krajobraza. Zabilježen je proces organske (naoko - contradictio in adiecto!) geometrije prostora, u strogo etimološkom značenju 'mjerenja zemlje'  (grč. γεωμετρία; geo = zemlja, metria = mjerenje).
Motiv je sublimiran u dvije posne crte, u vidu slova T, znaka krnjeg križa koji determinira kadar kao i prostor sam, u njegovoj realnoj datosti. Dogodio se ogoljeli grafički zaključak, evidencija  i apostrofa značaja startno odabrane slike.

Jednostavnost minimalne pričice, ukoliko se i sami zaintrigiramo Maračićevim predloškom, možemo nadopuniti eventualnim vlastitim pridavanjem nastavka i podebljanjem značenjskih slojeva. Mogli bismo se, primjerice, prisjetiti fotografa iz Antonionijevog filma Blow-Up i njegovog naknadnog otkrića nehotice snimljenog zločina u sličnoj konstelaciji gradskog parka, te tako i ovim slikama pripisati dodatak mističnosti.  A kad spominjemo blow up (povećanje), i format fotografija koji je svojevremeno odabran iz prizemne bojazni da će prostor prvotne izložbe (za koju je rad bio namjenjen) zbog svoje veličine biti nedovoljno popunjen, pomoći će možda kao katalizator uspješnije percepcije događaja ove nepretenciozne, gotovo nehotice nastale serije.   
(Anton Alter) 

Izložba ostaje otvorena do 27.01.2016.

16. 12. 2015.
Marketing
marketing
Tražiš Posao?
Ponuda
Poslova!

jooble