Urban Cult
Izložbe
marketing

Izložba Matka Trebotića Svjetlo i zemlja

Izložba Matka Trebotića pod nazivom ''Svjetlo i zemlja'' moći će se razgledati u Radničkoj galeriji do 31. 1. 2015. svaki dan osim nedjelje od 10 do 18 sati, a u nedjelju od 10 do 14 sati.
Enformelna umjetnost, od čijih postavki i postupaka kreće Matko Trebotić u ciklusu Mediteran, svojom je suštinom vezana za tlo, za podneblje kao sudbinu, odnosno za geografske i geološke specifičnosti određenih dijelova svijeta, koje se poput genetskog koda upisuju u osobu stvaraoca.

Enformelne su slike tako ekspresija nataloženih slojeva povijesti, one drevne zemaljske koja sedimentira duboko ispod površine zemlje oblikujući pejzaž i one ljudske koja na toj sceni igra svoju kratku i bučnu predstavu. One su izravan izraz biblijsko – mitološke ilovače od koje je sazdano ljudsko tijelo koje se onda upisuje i utiskuje u sliku, čineći u pravom smislu „tragove čovjeka“, kako je to imenovao Ivančić, a koji traju od začudnog paleolitskog spiljskog slikarstva koje dojmovima vanjskog svijeta osvaja eonske zidove spilja, doslovno sudjelujući u podneblju što ga okružuje.  

Takva je Trebotićeva upisanost povijesti u gustu materiju, u masu bjeline u kojoj se poput tragova na snijegu naziru koloristički istaci intenzivnih boja. Trag upućuje na traženje, pa u nizu znakova možemo prepoznati slova (latinična i glagoljska), tlocrte i križiće (možda u šifriranom transmediteranskom i transtemporalnom dijalogu s Tàpiesom), jednostavne znakove, osobne i kolektivne simbole (poput bizona i jelena spomenutih paleolitskih praumjetnika).

Lik tlocrta starokršćanske crkvice ili pravokutnik antičkog hrama, poznati iz ranijih Trebotićevih radova, nisu korespondencija s njegovom arhitektonskom edukacijom nego ponovno isticanje vezanosti čovjeka sa svijetom izvan njega, jer su se sveti prostori, hramovi i crkve, gradili u odnosu prema suncu, kako bi zrcalili svemirska kretanja i definirali mjesto svakog pojedinca unutar njih. Potraga za takvim suglasjem svoj izraz dobiva na ovim slikama kroz čistoću i tišinu koje sugerira bijela boja, ali i kroz niz naizgled slučajnih i kaotičnih detalja koji čine njihovo tkivo. Slike su tako i palimpsesti prostora određenog nazivom ciklusa (Mediterana) u koji se upisuje vrijeme: kozmičko, povijesno i individualno.  

Matko Trebotić nije stranac u izričaju umjetničke instalacije pa je tako 1981. u galerijskom prostoru u Düsseldorfu izložio zemlju s Brača koju je ritualno „blagoslovio“ njegov prijatelj Joseph Beuys (Zemlja zemlje moje), zajedno sa slikama i izrađenim tlocrtom romaničke crkve nasred galerije. Kontinuitet umjetnikova interesa za rahlost i materijalnost tla i njegove povijesne asocijacije vidljiv je i u ovim slikama a dihotomija smeđeg, kao zemaljskog, i bijelog, kao duhovnog (onostranog) koju predlaže Igor Zidić1 ne ukida ovu poveznicu, nego je, dapače, podvlači ističući te suprotnosti kao načela koja se međusobno nadopunjavaju i ističu. Materija i vizija u slikarstvu su jedno.

U nešto drugačijem, ali i sličnom mediju, Michael Heizer godine 1969. izvodi Double Negative, land art, djelo koje se sastoji od golemog ukopa (9x15x 457m) u pustinji Nevade. I tu je u pitanju doslovna urezanost umjetničkog djela u zemlju, povezanost ljudskog traga i neprijateljskog, ali i fascinantnog, okoliša ostvarenog kroz prazninu, odnosno uklanjanje sadržaja. Ta ostvarenja ne žele ukazati na minimalističku, egzistencijalnu prazninu ljudskog postojanja, već teže ukloniti sve posrednike između čovjeka i njegova okruženja, djelovati donekle sirovo, poistovjetiti se sa zemljom i svime što ona na sebi i pod sobom nosi. Simboli kojima vrve ovi radovi stoga nisu nepotreban teret niti stilska izlišnost, nego humus povijesti, naslage vremena koje je zemlja inkorporirala, progutala i probavila i koje su s njome sjedinjene.  

Plohe ovih slika razbacana su i neuredna polja značenja. Zidić u njima vidi panmediteranski imaginarij koji se očituje ne samo u množini simbola, nego i tehničkih sredstava – u korištenju ulja, pastela, kreda, akrila, olovaka, akvarela – i postupaka svojstvenih enformelističkom izričaju.2 To bogatstvo tehnika i materijala kao da svojom raskoši želi istaknuti bogatstvo svijeta koji umjetnik bilježi i njegove neuhvatljivosti i nemogućnosti jasne definicije. Bjelina i koloristički istaci svakako korespondiraju suncu Mediterana iz naslova, a postupci ucrtavanja ili urezivanja mrežišta, linija i znakova u materiju ističu slojevitost i fizičku prisutnost boje kao tijela slike na kojemu ostaju tragovi svake prisutnosti, svake „traume“ koja je gradi. I to također spaja Trebotićeve likovne zapise s idejom sudbinske vezanosti – sa Sredozemljem i sa slikom. Feđa Gavrilović

10. 1. 2015.
Marketing
marketing
Tražiš Posao?
Ponuda
Poslova!

jooble