Urban Cult
Izložbe
marketing

Ciklusi i modusi Zoltana Novaka

U knjižarsko-galerijskom centru V.B.Z. „Fadil Hadžić“ u Zagrebu u četvrtak, 09. siječnja 2014., u 19 sati, otvara se izložba Ciklusi i modusi Zoltana Novaka.
Ovladavši svim sredstvima odabranoga medija, okušavši se u intenzivnoj i kontrastnoj kromatici, provjerivši se u dinamičnim sklopovima gustog crtovlja, dokazavši se u izboru karakterističnog znakovlja, slikar Zoltan Novak s pravom je poželio da svoju disciplinu i tehniku iskoristi u svrhu što izravnijeg prenošenja vlastitih doživljaja i shvaćanja, što neposrednijeg svjedočenja o životu u pripadnoj mu sredini i vremenu, što razgovjetnijeg predstavljanja i pripovijedanja o čovjekovoj sudbini na izmaku razdoblja „velikih očekivanja“ i u epohi „izgubljenoga središta“.

Nespokojan i etički motiviran, Zoltan Novak je u sliku krenuo iznimnom vehemencijom, najprije kolorističkom žestinom i neoekspresionističkom gestualnošću (možda na tragu „Cobre“), da bi uskoro usvojio i tekovine opuštene imaginativnosti tzv. nove slike. Potom je i viziju i pokret ukrotio u traženju idealnoga središta i geometrijskoga uporišta, a pokazalo se kako ga to nije udaljilo od antropomorfizma i, dapače, simboličke tradicije dugoga trajanja. I sam raspet između nemogućnosti dosezanja neponovljiva arhetipa (Bogočovjeka, Krista na križu) i nužde ostajanja u brazdi stiliziranog prototipa (signalnog obrasca u funkciji urbane komunikacije), opredjeljuje se za suptilnu igru elastičnog kretanja između različitih razina konvencije i invencije, sheme i odmaka, klizanja od fiksiranog toposa prema difuznom modusu.

Svoj individualni patent nalazi u formulaciji „Šetača“, svojevrsnoga epskog subjekta, (transpozicije emotivne sfere u racionalnu fakturu), što se nomadski kreće kroz razne zgode i situacije (koje, međutim, ne predstavljaju narativne ilustracije nego tipske kristalizacije). U nalaženju i oblikovanju „Šetača“ Igor Zidić je dosjetljivo uputio na prethodnike u rasponima od Radovanijeva „pračovjeka“ pa do Haringova „čovječuljka“, takoreći na putanju evolucije i involucije. Novakovo rješenje bilo je više od puke dosjetke, jer ga je ulančalo u liniju kontinuiteta no i u perspektivu sustavnih odjeka i mogućih daljnjih kombinacija. U zrelom razdoblju rada ujedinio je mnoga urođena i stečena svojstva, zadržao je stanoviti geometrizam podloge, a pojačao mimetički faktor, održao je strukturalni napon, a uvećao slojevitost planova.

Budući da Novak pretežno izvodi varijacije na temu, odnosno diptihalne i poliptihalne nizove, njegove reprezentativne slike uglavnom su akumulacije, aglomeracije, jukstaponiranja i superponiranja raznorodnih elemenata, integriranih ponajprije homogenim kolorističkim registrom, a zatim i živim ritmom linearnih silnica. Premda se ne oslanja na neke određene uzore, mislim da mu je bilo dobrodošlo prethodništvo europskog pop-arta i „novih divljih“ (u rasponima od Fahlströma do Pencka), a ozbiljnu paralelu nalazim s kasnijim djelima Jaspera Johnsa, s njegovim transstilskim, autocitatnim, semifigurativnim serijama (posebno s ciklusom „Godišnja doba“, 1985-6).

Izložba na kojoj Zoltan Novak sad predstavlja svoja najnovija ostvarenja značajna je i kao direktan uvid u njegovu radionicu, i kao dokaz nesmanjenih stvaralačkih intenziteta i kao putokaz u potonja, buduća zbivanja na njegovim papirima i platnima. Pred nama su uredno posložene i nanizane kartonske sličice, uglavnom tonski ujednačenih površina, a čvrstih obrisa i naglašenih tamnosvijetlih kontrasta. Serijalnost i tipiziranost istaknuti su izvođenjem preko kalupa, šablone, perforirane ploče. Kadriranje pojedinih čestica teži simetriji i frontalnosti, no neke su pak distingvirane iznenađujućim rezovima i abrevijaturama. Gotovo je isključiva antropomorfna motivika, sa svega par inih figuralnih zahvata (kuća, vatra, ptica, stablo). Spomenute sličice povezane su u određene cjeline po sličnosti, afinitetima, tematici (a i po formatu). Poredane su poput kadrova i sekvenci neke staccato montirane naracije, a u grupama po četiri, devet, dvanaest, osamnaest ili čak tridesetišest komada.

Zadnjenavedeni primjer, s najvećim brojem čestica, naslovljen je „Panoptikum“, a taj bi naziv mogao simbolično pokrivati i čitavu najnoviju izložbu, jer je ona tematski vrlo razvedena, a optički intrigantna. Jedina četverodijelna cjelina posvećena je autoportretnom prikazu samoga Zoltana-Zole. Sjedeći lik je dvaput predstavljen od koljena naviše (s jasno prepoznatljivim licem) a dvaput od koljena naniže. Zanimljivo je da je donji prikaz nogu naopačke okrenut, čime je sugerirano da se čestice mogu slagati i pomicati poput igraćih karata. Utoliko se prisjećamo postupka Itala Calvina u „Dvorcu ukriženih sudbina“, kada je nizanjem karata tarota predskazivao narativne situacije i zaplete, iznuđivao susrete raznih likova u aleatorično nabačenim prigodama.

I postupak Zoltana Novaka u kombinatorici jukstaponiranih čestica mogli bismo smatrati zametkom nekog likovnog romana, svakako „otvorenoga djela“ ili priče u nastavcima, ukoliko ne i nekog mentalno zahtjevnog stripa. Jer, koliko god su svi dominantni oblici serijalno izvedeni i svjesno klišejizirani, u pripremi matrica ili šablona investirana je znatna perceptivna moć i ne manja crtačka vještina, zapravo sasvim iznimna sposobnost svođenja likova na sintezne obrise i vitalne linearne naglaske. Novakova igra s konvencijama i stereotipima itekako je znalačka, sofisticirana, proračunata.

To se najbolje vidi u nizu od devet čestica nazvanom „Surogat“, zasnovanom na sustavnoj razmjeni pozitiva i negativa, svjetla i sjene, a time i korelativa tvarnosti i nezbiljnosti, istine i laži. Cjelina okrštena „Zagrljaj“ na još složeniji način varira razine predstavljanja. Uz konfrontaciju svijetlih i tamnih polja imamo i dihotomiju tek obrisno naznačenih figura i figura ispunjenih mrežištem vijugavih i međusobno prepletenih (paralelizmima pojačanih) linija. Ako bi tijela inače trebala emanirati neku auru, niz korpusa iz „Zagrljaja“ kao da tu auru implozivno prima na sebe, odnosno evidentira na svojoj epidermi. „Zagrljaj“ i „Surogat“ metodični su i primjerni komadi, na njima je najsustavnije i najekonomičnije provedena sublimacija standardiziranih formi. Dvije ploče s po osamnaest čestica razrađuju drugačije premise, kombiniraju neke nove mogućnosti.

Serija „Prolaznika“ okuplja mahom homogene kadrove (srednjega plana) muških i ženskih likova, fiksiranih u stavovima i gestama što kao da upućuju na izlazak iz okvira, dok serija nazvana „Ne“ sabire najdisparatnije motive i međusobno najneusporedivije dimenzije predstavljenih likova i znakova. To je zapravo čitav registar pretežno negativnih situacija (nasilje, bolest, požar, pad), te nije slučajno zadobio predznak deklarativnog odbijanja. A cjelina zvana „Slikar“ (od dvanaest čestica) prava je rekapitulacija dosad dominantne Novakove ikonografije i plodna slutnja nekih još potentnijih i kompleksnijih prizora. S tom privremenom sintezom autorovih „lekcija“ i „rasprava o metodi“ zaključujemo da su pred nama novi izazovi Zoltana Novaka i jamačno još plodnije i smjelije solucije.
Tonko Maroević

Izložba je prodajnog karaktera i traje do 08. veljače 2014. godine.

8. 1. 2014.
Marketing
marketing
Tražiš Posao?
Ponuda
Poslova!

jooble