Urban Cult
Izložbe
marketing

Izložba "Isto" u galeriji O.K.

Pozivamo Vas u K.U.N.S. i Galeriju O.K.sutra na predavanje i performans u 19.00 sati i otvorenje izložbe u 21.00 sat.
Nekad su slikari morali svojim kičicama i mukotrpnim izborom boja uhvatiti se u koštac sa svojim autoportretima. Danas suvremenom slikaru/umjetniku na raspolaganju je takova tehnologija da je dovoljno kvalitetno usnimiti foto aparatom primjerice jedan dio svoje sobe i dobiti uglavnom bolji selbstportait od onog na platnu. Začetak ove izložbe seže u 1999. godinu. Tih nekoliko zajedničkih dana Tirane ostavilo je neizbrisivog traga. Još tada sam shvatio da ne razgovaramo o sličnom već o Istom. O onom najosobnijem što mogu pružiti, o onom u što sam do jučer samo ja imao uvid a sada dijelim sa vama. Ta jedna fotografija i jedna slika na zidu kompleksnije su od autoportreta i upravo zato odišu ljepotom. Kada smo sastavljali prvi godišnji program Instituta za suvremenu umjetnost u galeriji Academie Moderne, odlučili smo dio prostora u programu osloboditi izložbama i situacijama koje bismo željeli vidjeti, iako nismo uopće znali što će nam one donijeti.

Željeli smo umjetnicima osloboditi nešto od prostora koji nam je na raspolaganju, da slobodno eksperimentiraju, da izlažu nešto što možda još nije gotovo, da pred publikom testiraju neku svoju nedoumicu, i uglavnom, da si međusobno damo slobodne ruke, pa ako baš hoćete, i povjerenje, da ne znamo kakvu izložbu zapravo da očekujemo. Da si još malo situaciju učinimo izazovnijom, pozvali smo i umjetnike koji inače ne rade zajedno, da zajedno naprave izložbu, ali ne onako površno, da se dogovore koji će rad pokazati, nego izložbu stvore u međusobnom dijalogu, sukobu, suočavanju, ili međusobnom odnosu kakav su stvorili, ili ih zanima stvoriti ili kakav su u stanju stvoriti, ili tako nešto. Jedna od tih izložbi je i izložba na koju smo pozvali Igora Kuduza i Igora Zlobeca, dvojicu umjetnika s kojima smo obojicom imali prilike surađivati, ali već dugo nismo.

Naprosto smo im ponudili da slobodno naprave što žele, naravno u nekim razumnim okvirima budžeta kojega, nadali smo se, budemo dobili po natječajima na koje smo se javili. Kako su baš te godine, nakon dva mandata jednih, vlast i vladu preuzeli drugi, odgovore na naše projektne prijedloge čekali smo cijelu godinu dana. U međuvremenu bismo se ponekad čuli, međusobno si potvrdili da i dalje čekamo i čekali smo dok je trebalo. Ne znam koliko su njih dvojica zapravo kroz svo to vrijeme međusobno uopće komunicirali, i ako jesu, je li ta izložba in spe ikada bila tema njihovih razgovora. Nadala sam se, kada povremeno spomenemo kako čekamo, da barem nakratko pomisle što će napraviti.

No, onda smo dobili pozitivne odgovore na naše molbe, i najavili si neki zamišljeni termin, koji je kroz neko kratko vrijeme postao opipljiv, pa stvaran, pa pomalo panično blizu. I onda mi je jedan dan jedan Igor poslao fotografiju rada onog drugog Igora. „Dobro“ – kažem ja – „a ti Igor, što ćeš ti izložiti?“ Veli on meni – „Isto“. Igor je fotografirao policu u svojoj sobi. Nekim, kaže, nikakvim fotoaparatom, iz raznih rakursa, onako da je snimi cijelu. Pa onda neke redove knjiga i raznih drangulija vidimo odozgora, neke horizontalno, neke odozdola, malo na koso i na hero. I sve fleke na zidu isto vidimo. „To je polica koju mi je tata sagradio“ – kaže Igor – „i na njoj držim svašta što mi je važno. Maknuo sam jednu sliku koja također tamo stoji, nju ću donijeti u galeriju, i objesiti je na zid, sa strane. Neki seks na gondoli. Iz srednjeg vijeka ne, iz 18. stoljeća, ma ne nije slika, zapravo je print, očajan, laserski, u boji, i zapravo nema boje, gotovo da je crno bijeli.“ I dalje mi priča, kako se želi ogoliti pred javnošću, kako nije siguran da će se i dalje baviti umjetnošću, da ga nervira sistem kulture, da nije siguran ima li sve to smisla, egzistencija pritišće, nema vremena posvetiti se izložbi (iako je rad već gotov, stoji u mojem kompjuteru i čeka da ga pošaljem na printanje), kako ga zapravo prisutnost u galeriji ne zanima…“Da,“ – kaže – „Krasna vam je ta galerija, taj white box, već dugo nisam vidio tako lijep izložbeni prostor, naravno, nisam do sada bio niti jednom ovdje….

Znaš, nemam vremena, termin mi ne odgovara, morao bih otići u Istambul po jedan tepih.“ Kakav tepih? „Pa skupljam stare stvari, tepisi su fantastični.“ Odem do Igora, naravno da smo se jako teško uspjeli svo troje naći zajedno, jer jedan Igor je u stisci, mora u Istambul, a drugi Igor je isto u stisci, zima sve više stišće, a on živi iz kutija, preselio se, nije stigao otići po radove na izložbu „Klasa Kuduz“ na kojoj je izlagao, bolestan je; a ja nisam stigla vidjeti izložbu, živim u koferu. „Igore, što ćeš izložiti?“ „Pa, rekao sam ti – isto.“ I pokušava mi objasniti crteže nalik onima koje je upravo izlagao, a ja sam vidjela samo fotografije tih crteža, kopije indigom. Zrcaliti Igorov rad. Oblikovati isto. U razgovoru nam pada na pamet Joško Baće. Izlaže često kao i Igor, skoro nikada, ali kada je diplomirao iz klase Kuduz, napravio je diplomsku izložbu, „Otisci“, tamo negdje 1996. u Galeriji PM, na kojoj je izložio niz fotografija koje su zapravo bile obrađene fotografije frotaža, u negativu, koje je radio po zagrebačkim fasadama, pa je dakle u nekoliko navrata napravio kopiju otiska, pa ga prebacivao iz pozitiva u negativ, što rukom, što digitalno. I sad Igor govori da bi napravio – isto. Ne podsjećam ga na tu Joškovu izložbu, mislim si kako ću to lijepo opisati i usporediti i podsjetiti kada dođe vrijeme da napišem tekst za izložbu „Isto“ i pitam se je li Joško isto kao Igor ili kao Igor?

Razvlačimo razgovor u to lijeno subotnje poslijepodne, Igor mi pokazuje to gdje se preselio, podsjećamo se izložbe „Domaćica“, izlagali su na njoj i Igor i Igor, a Igor je radio i katalog, prošlo je više od deset godina, nedostaju nam neki detalji, pa poželimo prolistati taj katalog. Nije prošlo 15-ak sekundi, a u tek preseljenoj masi stvari, Igor posegne na policu, dohvati katalog, i objasni mi „Vidiš, ovaj dio police, tu stoji ovo, a onaj dio police ono… sve točno znam.“ I ostatak poslijepodneva smo ponavljali često, kako su te police zapravo autportreti, na svim svojim razinama; kako Igor ima pravo kada kaže da se ogoljuje pokazujući vlastitu policu i njezin sadržaj. Zamišljajući kako ću sad kada odem, razmišljati o Igoru i Igoru, a stalno mi se nameće Joško Baće, a i Božo Jurjević, kako se i oni međusobno zrcale – i rade isto – kako ću sve to poznavajući lako napisati uvod u ovu izložbu, sa svim tehnološkim i medijskim značajkama, svim simboličkim razinama, tematizirati autoportret i njegov otisak, sam motiv, i kabinete čuda koji se po policama skrivaju. I još na odlasku, kad sam već bila jednom nogom prešla prag, kaže Igor – „Stani, moram ti pokazati nešto spektakularno!“

I sa jedne druge police izvuče novi, crni sjajni i onako zanosno vulkanizerski mirisni gumeni tepih, nov-novcat, s maksimumom pažnje pospremljen po sredini police, daleko od poda, i ne da je namijenjen da postane, nego je već postao – slika. Crna gumena tapiserija ili goblen, nismo se uspjeli složiti, sa natpisom „Welcome“. Pozdravimo se, i ja odem. Već sam napisala tekst u glavi, kad se javlja Igor, s promjenom plana. I on će izložiti fotografiju police, otisak, ali svoje police, jednako razlomljenih segmenata kao što je i Igorova polica. I pored nje će također izložiti sliku s police, uokvireni tepih slash tapiseriju slash goblen. Sve je postalo Isto. Da ne spominjem da su police u naravnoj veličini, isto onako velike kao što su i doma. Slijede pripreme, printanja, transporti i sve uobičajeno da bi se sagradila izložba. Čekam u galeriji da isti ovi Igori dopreme radove, kad zove Igor i kaže da će donesti i tepih. Nije mi ni trebao reći da će donesti dva tepiha, znala sam, ali bih vam voljela reći, čisto anegdote radi, da kad sam otvorila vrata, na vratima su bila tri Igora. Igor im je posudio tepihe za izložbu. I to je sve.

Dva tepiha, dvije fotografije polica, i dvije slike na zidu – od čega su tepisi zapravo, veli Igor, bili krasni kad su bili tepisi; fotografije polica onako izfasetirane fingiraju portrete polica; a i u ta dva okvira na zidu zapravo nisu prave slike. Autoportreti su, međutim, sasvim stvarni, a galerija izgleda kao da smo nekome došli u goste, ne znajući kojem Igoru zapravo, jer sve odaje da oni tu žive zajedno. Kroz stoljeća autoportreta naučili smo da iz njih možemo pročitati gotovo sve. Da naslikani likovi obično sliče autoru samom, da se iz elementa na slici može očitati sve, od zdravstvene preko društvene do seksualne dijagnoze, potencijalne patologije, profesionalne, ekonomske i materijalne strane tuđih života, pa sve do bizarnih detalja nečijih privatnih života. Sve što možemo ovdje saznati o auto/portretiranim likovima zapravo saznajemo iz sadržaja ovih polica. Od stripova iz djetinjstva, knjiga, i različitih poklona sentimentalne vrijednosti, preko iz računala izvađenih dijelova koje zapravo nose primarno estetsku vrijednost, preko mapa s arhiviranim materijalima koje možda još i možemo zamišljati, do hrpa elektronskih medija, na kojima ne možemo sadržaj niti zamisliti, sve upućuje na isto, na predanost životu, ili vlastitom životu.

A one dvije, iz polica izmještene slike, obje su korak k društvu, produženje, ekstenzija društvenih odnosa, izlazak iz ormara, polica zapravo, eros kao dobrodošlica. Igor kaže ljepota. Igor i Igor su 1999. zajedno nastupali na izložbi u Tirani, doživjeli nekoliko zajedničkih epizoda koje su dale naslutiti, kao što Igor kaže, da ne razgovaraju o sličnom, već o istom. Trinaest godina kasnije, rade zajedničku izložbu, i nije sve isto kao nekad, ali i sada je sve isto. Možda kao kod Kafkinog Gregora Samse, i ovdje namještaj – zapravo prisutnost namještaja, i u posljednji čas dodavanje tepiha radovima, označava vezu s osobnom prošlošću, i gdje bi odsutnost tog namještaja možda kao i u Metamorfozi, označavala gubitak ljudskosti, jednako kao što se Gregor Samsa boji da mu iz sobe ne udalje sa zida sliku žene koja ga privlači, i bez nje bi mu uzeli posljednje ostatke ljudskosti. Ne možda kao kod Gregora Samse, nego baš kao tamo, isto.

Janka Vukmir Igor Zlobec rođen je 1970. godine u Banja Luci. Od godine 1999. aktivno izlaže po mnogim renomiranim izložbenim prostorima u različitim gradovima u zemlji i inozemstvu.

Igor Kuduz rođen je 1967. u Zagrebu. Diplomirao je 1995. na grafičkom odjelu ALU u Zagrebu. U svom radu većinom koristi fotografiju i video i u novijim radovima crtež. Izlagao na brojnim izložbama i festivalima u zemlji i inozemstvu.

Danko Frišćić rođen je 1970. u Zagrebu gdje i danas živi. Slikarstvo je diplomirao na ALU Zagreb 1997. godine.

Pozivamo Vas povodom zatvaranja Trokutove izložbe„ Atributativna participacija“, na performans VIVA LA MUERTE i razgovor sa umjetnikom na osnovnu temu: Načela atributivne participacije, Muzej opsesije i Antimuzej . Petak, 01.02.2013. 19 sati.

31. 1. 2013.
Marketing
marketing
Tražiš Posao?
Ponuda
Poslova!

jooble