Urban Cult
Izložbe
marketing

Izložba Sybille Neumeyer u pogonu Jedinstvo

past presence, present absence – urban aspects
Pogon Jedsinstvo u velikoj dvorani očekuje vas 01. veljače 2013. otvorenje izložbe Sybille Neumeyer u 20.00 sati.

U svojoj izložbi, Sybille Neumeyer istražuje aspekte prisutnosti i vremena u okviru unutargradskih praznina, fokusirajući se na devastirana i napuštena područja Zagreba/Hrvatske. Kako bi očuvala i reflektirala njihovu narativnu estetiku, Neumeyer zrcali neodređene prostore, mapira distopije i prati polagano propadanje vremena. Na taj način nepristupačni, zaboravljeni i zanemareni prostori postaju vizualno dostupni: kroz različite medije stiču glasove u aktualnim raspravama. Nakon otvorenje 1. veljače u 20:00h, javna vodstva po izložbi održat će Tihana Bertek (2. veljače u 19:00) i Bojan Mucko (3. veljače u 19:00).

Radovi Sybille Neumeyer – uključujući video instalaciju, crteže i instalaciju od papira – rezultat je njezinog tromjesečnog boravka u Zagrebu u sklopu projekta Razmjene umjetnika na rezidencijalnim boravcima  kojeg Pogon provodi u suradnji s Akademie Schloss Solitude, Stuttgart (Njemačka). Projekt podupiru Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba. Partner projekta je Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb.

O radovima ”Reflection” je dvokanalna video instalacija koja se zasniva na djelovanju takozvanih Urbanih istraživača. (Također “urbana infiltracija; istraživanje struktura koje je izgradio čovjek, obično napuštenih ruševina ili nekih rijetkih komponenti okoliša nastalog ljudskim djelovanjem, uglavnom posredstvom foto-dokumentacije.) Ali umjesto voajerističke fotografske dokumentacije interijera, ovaj rad nastoji prikazati specifičnu atmosferu, proces ulaženja i pobližeg, usredotočenog ispitivanja. Istražujući granice dvaju medija te suprotstavljajući pokretne i statične slike, instalacija bilježi ambivalentni status napuštene zgrade, koja je zamrznuta u prošlosti, ali i podložna utjecaju vremena koje prolazi. Tu nema spektakla; moja je namjera uključiti gledatelja u proces i atmosferu pomoću vrlo statične i minimalističke akcije. Uloge promatrača se mijenjaju, budući da su sada prisutne tri promatračke pozicije: prostor, ja i osoba unutar instalacije. Dvije kamere – koje se međusobno dokumentiraju – odjednom se usredotočuju na nešto novo: na vlastiti odraz u oku publike. 

“Void Formation” je fiktivan plan grada, koji prikazuje distopiju urbanih procesa i otkriva nov grad, sastavljen od napuštenih mjesta. Budući da je nastao na temelju istraživanja i posjećivanja lokaliteta, njegova slika nije čista fikcija. On okuplja brojne zagrebačke zgrade koje su prepoznate kao prazne, napuštene ili ruševne. Brišući sve netaknute dijelove grada, njegovu infrastrukturu i stanovnike, taj crtež sabire problematične urbane segmente u nov entitet, koji bi mogao biti čitav jedan mali grad za sebe: uključujući kina, raznovrsne tvornice, stanove, dvorišta, trgovine, bolnice, trgove, vojna zdanja, pa čak i maleno groblje. Poput mjehurića sapunice u pjeni, ti segmenti se okupljaju u cjelinu prije nego što će se konačno urušiti i nestati. Osim njih, ovaj plan grada sadrži i spekulativan broj praznih trgovina i stanova, koji se zasniva na raznim nepreciznim izjavama stanovnika grada te njegovih istraživača i arhitekata. Stoga on predstavlja i kritičko istraživanje teške i neprozirne dostupnosti podataka i informacija o tim dijelovima grada, kao i njihove aktualnosti.  

“Fabric of Time” … blago kretanje zraka, neki izblijedjeli tragovi tišine na zidu… “Fabric of Time” nastoji ispreplesti začahureni vremenski blok, neprekidni tijek vremena i njegovo repetitivno događanje. On odaje počast krhkoj estetici prostorâ u raspadanju i njihovu bezglasnom svjedočanstvu o praznini.
Sybille Neumeyer

Ničiji prostor Fascinacija ruševinama i arhitekturom u raspadu nije novitet. Romantizam je glorificirao ruševine; umjetnici, teoretičari i arhitekti tog perioda divili su se procesu organskog propadanja građevina i isticali ljepotu njihovih životnih faza. Ostaci grčke i rimske arhitekture, pa i one srednjovjekovne bili su inspiracijom slikarima romantizma, simbolizirajući točku susreta prirode i kulture, mjesto meditacije i refleksije pojedinca.

Ovakvo romantičarsko shvaćanje ruševina danas je u lokalnom javnom diskursu zamijenjeno planovima za njihovu obnovu, prenamjenu, konzervaciju i/ili restauraciju. Zbog tog razloga brojne su napuštene zgrade dobile na vidljivosti u urbanom tkivu grada, što se prvenstveno odnosi na industrijsku arhitekturu i tvorničke komplekse. Pored njih brojni su privatni objekti, stambene zgrade i kuće u jednakom stanju, iako pažnju dobivaju, kako se čini, jedino od ponekih skvoterskih inicijativa. U gradskom pejzažu ni jedan ni drugi tip napuštenih prostora nije novost ili iznenađenje, na njihove se fasade brzo navikne, pa ih u svakodnevnom ritmu gradskog života više i ne primjećujemo kao eksces. Njihovi interijeri, pak, većini ostaju nepoznanicom. Napušteni prostori, otvoreni, bez prozora, vrata i krovova, pristupačni unatoč naznačenim zabranama u pojedinim slučajevima, odaju dojam da ne pripadaju nikome, bez obzira na vlasničke listove.

Vjerojatno će zato zainteresirani prolaznik, urbani istraživač, bez previše oklijevanja zakoračiti u njih, unatoč opasnosti od urušavanja poda ili krova, ako ga zgrada još uvijek ima. Taj ničiji prostor, ničiji na brizi i ničiji u svrsi, djeluje kao drugi svijet – svijet u kojem vrijeme postaje jasno vidljivo i moguće ga je rekonstruirati gotovo arheološkom preciznošću, svijet koji ne prati ritam gradske svakodnevice, već na pomalo apsurdan način pruža mogućnost bijega od iste. Sigurnost izolacije koju napušteni prostori osiguravaju dovodi njihove posjetitelje u poziciju voajera – privilegiranog promatrača s ograničenom odgovornošću. Pozicija je to koja hrani romantičarsku fascinaciju ljepotom propadajućeg i pritom ne obvezuje na djelovanje. Sybille Neumeyer kroz izložbu past presence, present absence – urban aspects rekreira napuštene interijere dvijema suprotstavljenima video-projekcijama – prikazuje prostor istovremeno promatran iz dvije nasuprotne pozicije, i to na način da jasno otkriva svoju prisutnost, poziciju, kao i metodu bilježenja stanja prostora.

Na taj način posjetitelja dovodi u centar, simbolički ga postavlja u središte konkretnog interijera, bio to Paromlin, Badel, Vojna bolnica ili privatna stambena kuća… Njezina figura koja se kreće kroz prostor i kamera koja ga bilježi jedino je što je tamo zbilja prisutno, sve ostalo u prostoru svjedok je odsutnosti. Time razbija voajerističku iluziju izolacije i izmještenosti, u potpunosti dekonstruira proces nastanka fotografija i snimaka, te implicira kako je nužno neprestano činiti vidljivim i demistificirati način na koji pristupamo tim prostorima. Njezina namjera nije popisivati ni sistematizirati lokacije napuštenih ruševnih zdanja u Zagrebu, s obzirom na to da su brojne lokalne inicijative i institucije u više navrata to već odradile. Njezin je cilj ponovno skrenuti pozornost na njihovu prisutnost i preciznije – prisutnost odsutnosti znakova života i dojam izgubljenog potencijala. Statičnim i sporim snimkama te prirodnim osvjetljenjem nastoji izbjeći svaki spektakl, onemogućiti gledatelju neobvezujući užitak, a usmjeravajući fotoaparat prema kameri (pa samim time i prema promatraču) sugerirati kako takve prostore ne bi trebali tek tiho napuštati, već im se neprestano vraćati sve dok ih ponovno ne uspijemo utkati u živo tkivo grada.
Marijana Rimanić

30. 1. 2013.
Marketing
marketing
Tražiš Posao?
Ponuda
Poslova!

jooble